Moj tata 

       Moj tata je poput hrasta – čvrst i postojan bez obzira na oluje. Kada pomislim na njega u srcu mi se probudi toplina, mir i sigurnost kao kad se dijete skloni u očev zagrljaj koji je širi i od svijeta. Njegove ruke su grube od rada, nježne kada trebaju učiti, a plave oči mu sjaje kao dva svjetionika u noći. 

          Moj tata je netko tko ne govori puno, ali svaka njegova riječ ima težinu. Kad se nasmije cijela kuća kao da oživi, a zidovi kao da odjednom prodišu i zrak postane lakši. Njegov glas je dubok i smiren, ulijeva povjerenje i snagu. Sjećam se kada me učio voziti bicikl: držao je  sjedalo i trčao za mnom, a ja sam mislio da letim. Kada bih pao ne bi me grdio već bi mi sam rekao: „Sine, svaka ogrebotina znači da rasteš.“ Tada sam shvatio da je njegova pamet tiha, ali duboka kao more. U njegovom pogledu ima nešto što se ne može opisati riječima. On ima pogled čovjeka koji je prešao stotine nevidljivih mostova kako bi njegova djeca hodala sigurnim putem. Njegov radni dan traje dulje od sunca: odlazi prije zore, a vraća se kada se svjetla već ugase no opet ima snage za smijeh i šalu. 

          Moj tata nije samo roditelj. On je heroj bez plašta, moj učitelj bez knjige i moj prijatelj. Njegov život je pjesma napisana žuljevitim rukama i toplim srcem, a ja sam ponosan što sam njegov sin. Možda nekad ne zna reći volim te ali svaka njegova gesta, svaki njegov umorni osmijeh govore više od tisuću riječi. On je moj tata – moj vječni oslonac i moj topli dom. 

Tin Lukaš, 7.a