Tko sam ja?
O ovome pitanju ne razmišljam često niti obraćam puno pažnje, no o sebi bih rekla mnoge stvari. Volim dijeliti stvari s drugima jer nemam sebično srce i jako sam empatična osoba – čim plače netko do koga mi je stalo, neće proći puno vremena, a meni će se oči napuniti suzama! Na isti način reagiram kada je osoba sretna, osjećam se toplo kao Sunce, a veće sreće kod mene nema! Osjećam se ispunjeno i budem presretna upravo zbog te osobe. Uvijek se trudim što više usrećiti svoje prijatelje, ali i ostale.
Zovem se Marta i premda sam samo obični tinejdžer kao i svaki drugi, razlikujem se po mnogo čemu. Jako volim pisati, pjevati i štošta drugo! Vrlo sam maštovita osoba i uvijek se trudim gledati na stvari u pozitivnome smislu (koliko god mogu.) Lako izgubim motivaciju, no srećom ju lako i ponovno dobijem! Sebe smatram vrlo talentiranom i snažnom osobom s obzirom na stvari koje sam prošla. Ne volim se hvaliti, no uvijek volim podijeliti lijepe trenutke koje mi se dogode s drugima. Također sam izuzetno uporna osoba i smatram da je to vrlo moćna osobina. Kada nešto želim, ne odustajem dok god to ne dobijem. Nisam ohola i pomirim s tim da ponekad ne mogu dobiti sve što želim i znam da je to za moje dobro. Volim savjetovati druge i pomagati im u stvarima koje sam uspješno savladala. Istina, sramežljiva sam osoba u početku, no to me ne sprječava da dobivam odgovore na pitanja i postignem svoje ciljeve. Kada mi je nešto bitno, jako se vežem za tu stvar ili osobu. U početku sam šutljiva, no ako osobi dovoljno vjerujem i osjećam se s njom ugodno, skroz ću se opustiti i pričati do mile volje. Takva nisam sa svima. S druge strane jako brinem oko sitnica i riječi me lako povrijede, pa to može ozbiljno utjecati na moje samopouzdanje i na način kako sebe vidimNe volim biti sama, no također ne volim biti ni u velikim skupinama ljudi. Uvijek tražim jednu osobu s kojom ću se povezati i osjećati ugodno. U veliko brojnom društvu se osjećam ignorirano i nelagodno. Jako volim životinje. Ponekad žudim za pažnjom i velikom količinom razumijevanja i brige, no nekada mi to ne treba. Kada pričam o nečemu ili nekome što volim, znam postati glasnija nego inače, a i puna sam energije. Jako sam znatiželjna i volim misteriju. Uvijek se trudim ostaviti dobar utisak na drugoga i biti dobar primjer. Život smatram zanimljivim i želim iskusiti razne stvari. Prolazim kroz razne kušnje i borbe, no one me uvijek ojačaju i čine mudrijom te zrelijom. Znam se često razočarati kada mi stvari ne idu od ruke, no samu sebe potičem da budem hrabra.
Tko sam onda ja?
Jedna vrlo zanimljiva, uporna, znatiželjna i dobrodušna osoba s velikim srcem, upornošću i trudom koja ne odustaje i bori se do samoga kraja.
Marta Bahnik, 8.a
Baka i ja protiv zmaja i vještice
Moja baka i ja živimo u jednoj drvenoj kućici. Kućica je smještena u maloj šumici pokraj planine koja se zove Dijamant. Dani nam teku normalno. Svaki dan nam je potpuno isti – dan za danom prolazi. Ujutro ustanemo, baka i ja odemo do vrta nabrati malo povrća da imamo dosta za doručak, ručak i večeru.
U početku su dani bili normalni, ali u zadnje vrijeme čujemo čudne zvukove. Moja baka pretpostavlja da sigurno netko živi gore na planini. Ona je rekla da joj je to jako, jako sumnjivo i da želi da odemo na planinu provjeriti. Ja sam joj rekla: „ Zar ne misliš da je opasno?“ Baka je odgovorila: „Ne nije, mi smo hrabar i jak duo“. Već je bila večer, za stolom smo jeli kad baka reče: „Ujutro se spremimo i krećemo na put.“ Došlo je jutro, noć je prošla i spremili smo ruksak za putovanje. Spakirali smo sve što smo smatrale potrebnim: bočice vode, hranu, kartu, štap za baku…i krenuli. Prolazili smo pored rijeke, jezera i brda. Lagano smo se približavali toj glavnoj planini Dijamant. Iz daljine smo ugledali ogromnu građevinu. To je bila kuća, a čak je izgledala poput velikog bogatog dvorca. Odlučili smo otići do samog ulaza da vidimo tko je tamo. Ta velika kuća bila je bijela te je imala tri kata, a neke stepenice vodile su gore skroz u nebo. Moja baka i ja bile smo jako znatiželjne i počele smo se penjati prema gore. Mislile smo da tim stepenicama nema kraja. Ipak, kada smo prošle još dva metra ugledale smo kraj. Došle smo i na taj zadnji kat, počele smo ga razgledavati. Ja sam otišla u jednu prostoriju, a moja baka u drugu. Odjednom sam čula vrisak. Upitala sam baku: „Jesi li dobro?“ Otišla sam do bake, a ona je stajala na mjestu. Prvo sam se pitala zašto ali kada sam se još malo nagnula vidjela sam velikog crvenog zmaja. Jako sam se uplašila, povela sam baku za sobom i trčali smo što smo brže mogle. Sišli smo dolje na prvi kat i sakrile se. Mi uopće nismo znale da još netko tu živi. Odjednom je ušlo neko ljudsko biće, ali nije izgledalo obično. Imalo je zelenu boju kože, špičasti crni šešir, ljubičasti kaput, neke smeđe ružne cipele i čudni napitak. Zmaj nas je ganjao i rigao vatru, a to čudno biće nalik vještici bacalo je otrovnu vodu na nas. Ništa nismo ni vidjele ni znale, pale smo u nesvijest.
Gore po nebu je trčkarao vilenjak. Kada je vidio da smo u opasnosti došao nas je spasiti. Na nas je bacio zdrav i dobroćudan prah. Kada smo se probudile morali smo se riješiti vještice i zmaja. Moja baka je vješticu otjerala na jednu stranu stepenica, a ja sam odgurnula zmaja na drugu stranu stepenica. Zatim je vilenjak na njih prolio napitak za smanjivanje, a baka je na njih bacila mrežu da se zapetljaju. Svatko je otišao svojoj kući. Od tada smo živjeli sretno i veselo bez ikakvih čudnih zvukova, a vilenjak nas je redovno posjećivao.
Lorena Mihalik, 6.b
Moj tata
Moj tata je poput hrasta – čvrst i postojan bez obzira na oluje. Kada pomislim na njega u srcu mi se probudi toplina, mir i sigurnost kao kad se dijete skloni u očev zagrljaj koji je širi i od svijeta. Njegove ruke su grube od rada, nježne kada trebaju učiti, a plave oči mu sjaje kao dva svjetionika u noći.
Moj tata je netko tko ne govori puno, ali svaka njegova riječ ima težinu. Kad se nasmije cijela kuća kao da oživi, a zidovi kao da odjednom prodišu i zrak postane lakši. Njegov glas je dubok i smiren, ulijeva povjerenje i snagu. Sjećam se kada me učio voziti bicikl: držao je sjedalo i trčao za mnom, a ja sam mislio da letim. Kada bih pao ne bi me grdio već bi mi sam rekao: „Sine, svaka ogrebotina znači da rasteš.“ Tada sam shvatio da je njegova pamet tiha, ali duboka kao more. U njegovom pogledu ima nešto što se ne može opisati riječima. On ima pogled čovjeka koji je prešao stotine nevidljivih mostova kako bi njegova djeca hodala sigurnim putem. Njegov radni dan traje dulje od sunca: odlazi prije zore, a vraća se kada se svjetla već ugase no opet ima snage za smijeh i šalu.
Moj tata nije samo roditelj. On je heroj bez plašta, moj učitelj bez knjige i moj prijatelj. Njegov život je pjesma napisana žuljevitim rukama i toplim srcem, a ja sam ponosan što sam njegov sin. Možda nekad ne zna reći volim te ali svaka njegova gesta, svaki njegov umorni osmijeh govore više od tisuću riječi. On je moj tata – moj vječni oslonac i moj topli dom.
Tin Lukaš, 7.a