Na kopnenom svijetu nije mi više bilo lijepo živjeti. Život iznad površine Zemlje je postao težak. Ljudi su zagađivali prirodu, a to me jako zabrinjavalo. Razmišljala sam što učiniti i kako sve promijeniti. U razmišljanju mi je došla misao da bi bilo dobro otići nekamo gdje su svi ljudi ekološki osviješteni. Razmišljala sam o tome mnogo i misao mi se ukazala kao stvarnost. Jasno mi se u glavi pokazala slika podvodnog svijeta u koji sam htjela otići. Bila je to Moreala, mali podvodni grad kojeg mogu naći samo ljudi čista srca koji vole i brinu o prirodi. Sjela sam u ljubičastu podmornicu i krenula.
Podmornicom sam upravljala snagom svojih vlastitih misli. Poput navigacije moje misli su s lakoćom pronašle Morealu. Moreala je smještena na dnu mora u šarenim koraljnim vrtovima. Ljudi u Moreali su me dočekali kao da su me oduvijek čekali. Predivno! Osjećala sam se kao kraljica. Grad je pod jednom prozirnom kupolom koja je mogla mijenjati oblik prema potrebi stanovnika. Sve je napravljeno od recikliranog otpada: zgrade, kuće, škole, ceste… Obuzela me je neka posebna radost. Baš je sve stvoreno za mene, onako kako ja volim i želim. Ljudi su svi ekološki osviješteni pa čak i djeca. Djeca ne gledaju ekrane i nemaju mobitele. U školi najviše uče o prirodi. Uče kako se brinuti o njoj. Uče kako pomagati ranjenim morskim životinjama koje su se zapetljale u mreže koje su ljudi bacili u more. Pomažu i onima koje su progutale komadić plastike. Postoji i bolnica ili bolje reći njegovaonica za takva divna stvorenja. S posebnom pažnjom i ljubavi brinu o njima. Svako stvorenje moru je potrebno. Djeca uče i kako jahati dupine. Poseban nastavni prdmet je kako pronaći biser u školjci. Svi se lijepo druže bez svađe i tuče. Ne znaju što je nasilje. Prijateljski su i suradnički raspoloženi.
Sve što ljudi koriste u Moreali uzgajaju sami ili već postoji u moru. Stanovnici Moreale su oceanski čistači. Onako udruženi, snagom svojih misli, energijom valova i morskih struja privlače oceansko smeće poput magneta do svog grada. To oceansko smeće spaljuju i tako dobivaju toplinsku i svjetlosnu energiju potrebnu za svoj život. Dragi Zemljani, jeste li se zapitali zašto nema više smeća u oceanima i morima? Jeste li ili niste ni primijetili od silnog zurenja u mobitel pa ne vidite promjene oko sebe? Čudili biste se kada vam kažem da je njihov kisik isti kao naš i da se pod vodom može disati jer je kisik otopljen u moru. Vodu za piće dobivaju filtriranjem slane vode, a to je u Moreali jednostavno jer na laki način dolaze do energije za pokretanje pročišćivača. Prijevozna sredstva su im dupini i raže koje na svojim leđima nose putnike. Novac im nije potreban. Svi rade sve i jednako su zaslužni. Kod njih vrijedi onaj moto „Svi za jednoga, jedan za sve“. Svaku večer prije spavanja ljudi se okupe oko velikog crvenog koraljnog grebena i pričaju kakav su lijepi dan imali. Sva se svjetla pogase. Rasvjetu stvaraju svjetlosne meduze koje okruže kupolu. Poseban je doživljaj bio kad bi se oko prozirne kupole skupljalo jato šarenih ribica koje bi nas došle pozdraviti. Redovito su dolazila i dva zaljubljena morska konjica. Uhvatili bismo se za ruke i telepatijom se povezali s vanjskim morskim svijetom. Razumjeli smo misli ribica, većih riba, rakova, školjki, morskih trava i algi… Bio je to pravi suživot s morskom prirodom. Poistovjetili smo se s njom. Najradije sam slušala kad bih legla u meki krevet od morskih spužvi pjesmu kitova s kojom sam se i budila.
Moje misli su se vraćale i na život iznad površine. Razmišljala sam kako mogu pomoći ljudima koji su ostali tamo. Odlučila sam slati poruke u boci. To su bile kodirane poruke koje su mogli dešifrirati samo ljudi čistog i dobrog srca, ljudi kao ja. Svaka poruka je sadržavala komadić tajne kako spasiti život na Zemlji. U poneku bocu sam stavila i jedan biser. Bocu s biserom će pronaći zaista dobri ljudi spremni na promjene. Oni će biti vođe svega dobrog na Zemlji i potaknut će ljude na brigu o prirodi. Biser će prodati i sav novac uložiti u zaštitu biljka i životinja. Uložit će novac i u razne pročišćivače voda i zraka. Ljudi će sigurno pronaći sve moje boce. Znam da na svijetu ima više dobrih ljudi nego zlih i da će se sve poruke spojiti u jednu poruku u kojoj se krije cijela tajna spasenja prirode na Zemlji. Nadam se da će se ljudi promijeniti nakon toga. Odlazim malo iznad površine, na kopno, pa se opet vratim u moj podvodni grad. Pomažem tako ljudima da budu brižni i složni. Pomažem im da postanu ekolozi i da pomognu prirodi i tako spase lijepi nam planet.
Više volim Morealu i želim se tamo odseliti zauvijek sa svima koje volim. Hoću, ali tek kad pomognem svim ljudima na kopnu da žive od prirode i za prirodu. Tada ću tek spokojno živjeti u Moreali. To je moja životna misija.
Tania Dujanović, 3.a