Pokraj zelene šume
jedan puteljak stoji,
šireći svoje ruke
dječje stope broji.

Svakoga dana gleda
vesele zelene grane
koje u svom lišću
skrivaju zločeste vrane.

Kada ujutro vjetrić
povede kolo svoje
odmah svojom jačinom
nosi kamenje moje.

Ali kad hladna kiša
kapljice svoje lije
puteljak sam samuje...

Nitko više na njemu nije.

Stefan Mačak, 6.d