Pokraj zelene šume jedan puteljak stoji, šireći svoje ruke dječje stope broji. Svakoga dana gleda vesele zelene grane koje u svom lišću skrivaju zločeste vrane. Kada ujutro vjetrić povede kolo svoje odmah svojom jačinom nosi kamenje moje. Ali kad hladna kiša kapljice svoje lije puteljak sam samuje... Nitko više na njemu nije.
Stefan Mačak, 6.d