Suzi

Znala sam da će taj dan po nečemu biti poseban. Škola, ručak, sport, navečer posjet

baki i njoj, mojoj kućnoj ljubimici, koja treba na svijet donijeti još jedno predivno biće.

Tata i ja dežurali smo par dana u iščekivanju. I dogodilo se: prisustvovala sam

ždrijebljenju. Prva sam vidjela posteljicu i u njoj nožice. Uzbuđeno sam otrčala po

tatu. On je bio još uplašeniji od mene, ali se snašao i za čas je kraj mene bilo predivno

crvenkasto stvorenje koje me gledalo svojim krupnim crnim očima. Suzi je bila ljubav na prvi

pogled. Ime je dobila zbog suza koje su mi potekle kad sam je ugledala…

I danas, nakon više od godinu dana, dobre smo prijateljice. Svaki dan provodimo

nekoliko sati zajedno. Nosi me na svojim leđima kuda god krenemo. Pazi na mene i

ja na nju. Ja joj pjevam:“Moja kobila Suzi…“, moja prijateljica.

Ana-Marija Halupa, 5.e

JK

Kad zatvore oči

djeca ne vide

MRAK

već vide

DUGU

od šarenih bombona…

                                                                    Darijel Kužilek, 6.e

                                                           JK

MOJA MAMA                                                   

     Ako na svijetu postoji

                                                                                                                      drugo ime za ljubav,

                                                                                                                       onda je to mama.

 

                                  

Od ranog jutra daruje mi svoju ljubav. S puno me nježnosti budi, sprema omiljeni doručak, brine se jesam li ponio sve sa sobom. Kad dođem kući, pomaže mi oko zadaće i uvijek je spremna odgovoriti na sva moja pitanja.

 Moja mama je srednje građe, ali je to ne sprečava da radi i one poslove koji zahtijevaju puno više snage. Mladenačkom izgledu moje mame doprinosi čisto lice, mali nos i male uši. U njenim plavim očima vidim samo nježnost i toplinu, a njene bijele ruke najljepši su češalj koji prolazi kroz moju kosu.

 Ljubav mame nikad neću izgubiti. Ona je bezuvjetna i  neprolazna. Za mene će uvijek biti  najdraža osoba na svijetu.

 

                                                                  Danijel Golub, VI.d

   Inspirirani pjesmom Pozdrav šumi,   Dragutina Tadijanovića,  napisali smo ovo:

 

    Pozdrav livadi

  Pozdravljam te, šarena livado,

  Pozdravljam te u ovo podne sunčano.

  Ja volim tvoje mirisne cvjetove.

 

  O livado, mirisna livado!

 

  Volim sve tvoje stanovnike,

  Nemirne leptire plavce,

  Volim tvoje žuboraste potoke

  I sve tvoje bilje.

  Volim te, livado, kao svoj dom!

 

                Skupina Sokolovi, 3.a

     (Hana, Valentina, Leo, Domagoj)

  Pozdrav bari

  Pozdravljam te, baro, kreketava,

  U ovo veče predivno,

  Gdje patke plove kao brodovi.

  O, kako volim tvoju vodu zelenu,

  I sve što pliva u tebi slobodno.

 

  O baro, zelena baro!

 

  Kako volim tvoje bijele lopoče

  I tvoje žute lokvanje!

  A tek savinute vrbe!

  Obožavam tvoje trske, perunike,

  Vilin konjice i sve kukce.

  Sve to volim kao što volim tebe!

 

                     Skupina Tigrovi , 3.a

   (Leonarda, Iva, Manuel, Martin, Ivan)

         Pozdrav vinogradu

   Pozdravljam te, vinograde,

   U ovu jesen šarenu.

   Kad je tvoje grožđe mirisno

   I jedva čeka da ga se ubere.

  

   O vinograde, zreli vinograde!

 

   Ja volim tvoje ptice cvrkutave,

   I berače što te beru

   I slade se od miline tvojim bobicama.

   Volim te kao brata, vinograde,

   Tebe i tvoje plodove.

   

                        Skupina Pume, 3.a            

               (Tea, Iva, Neven, Toni, Ivana)

Pozdrav voćnjaku

 Pozdravljam te, cvjetni voćnjaku,

 U ovu zoru rosnu proljetnu.

 Pozdravljam te, pčelo marljiva.

 Ja volim tvoje cvjetove na granama.

 

O voćnjaku, mirisni voćnjaku!

 

 Volim tvoje ptice proljetnice

 U novim gnijezdima.

 U voćnjaku je lijepo biti kao u raju.

 

                Skupina Hijene, 3.a

           (Eneja, Sara, Luka, Ivo)

Kako sam postao slikar

                Kad sam bio mali, bio sam jako maštovit. Svašta se motalo po mojoj glavi. Često nisam pratio nastavu jer sam zamišljao da sam Spiderman. Sanjao  sam  da kao Superman spašavam ljude i još puno drugih stvari.

Kako sam rastao mašta je bujala, rasla, širila se i cvjetala. S  18 godina počeo sam tražiti posao. Htio sam posao za koji ne moram završiti nekakav težak fakultet. Mogao sam  biti prodavač, ali to je bilo puno posla za jako malo novca. Ili možda poštar. Ali šefovi su bili jako strogi.

Tako sam šetao parkom i vidio natpis: „Svatko može biti slikar“. Stao sam razmišljati. Za slikarstvo ne treba fakultet, plaća je dobra i što je najbolje mogu izražavati svoju maštu.

To je bio  pravi posao za mene!

                                                                                                                                             Ivan Petković, 3. d

    Eko poruka

Ima li što ljepšeg za čovjeka od boravka u prirodi?

Uživati u mirisima rosnog cvijeća u osunčano jutro. Promatrati igru leptira na zelenoj livadi, užurbanost mrava , marljivost zlaćanih pčela, plahost srne i smireni hod kornjače…

 Osluškivati glazbu prirode koja smiruje dušu i tijelo. Kreketanje žaba, zujanje pčela, cvrkutanje ptica, šapat leptira, šumor vode, smijeh djece… postaje pravi skladni orkestar.

Lijepa, čista i zdrava priroda raj je za sve biljke, životinje i ljude!
Neka zauvijek ostane takva!!!!

Moja višnja

 

   Šetala sam parkom kad odjednom nađem sjeme višnje. Otrčala sam kući i iskopala rupu. U nju sam stavila sjeme i zalila ga. Nakon nekog vremena odem do višnje i vidim da je niknula. Opet je zalijem, a ona naraste. I tako je rasla i rasla, tjedan za tjednom… Ona naraste visoka kao bandera. Procvjeta i dobije plodove.

A ja, uzmem ljestve, popnem se na nju, lijepo se najedem i nazovem ju ” moja višnja”.

 

                      Paola Jambrović, II. a

                                                        

I.  K.