“Nismo samo ono što čitamo, 
ono smo kako čitamo.”
Maryanne Wolf

David Brierley je u djelu „Stotinu milijuna sadašnjih sudbina“ usporedio čitanje s hranjenjem.  Ako pogledamo kako izgleda karta svijeta prema načinu ishrane, vidjet ćemo da je u konzumentskim društvima hrana – brza hrana, između dvije obveze. U hrani se uživa s društvom i obitelji u posebnim i rijetkim trenutcima.  Iako su mediji preplavljeni slikama zdrave i vrhunske hrane, većina ljudi samo promatra slike.

Do kraja 18. stoljeća ljudi su čitali intenzivno, uz ponovno čitanje istih knjiga koje su im bile dostupne. Nakon toga, tipično čitanje je postalo ekstenzivno, uz čitanje materijala poput novina, bez vraćanja na isti tekst. Početkom 21. stoljeća dogodila se nova promjena – digitalizacija.

Usprkos pojavi digitalnih medija, stari mediji poput knjige su preživjeli jer novi mediji nerijetko nastaju pod utjecajem tradicionalnih i utječu na njihovo redefiniranje. Čitanje “mijenja svoje ruho”. Ono što se razlikuje jest medij iz kojega se čita. Proučavanjem procesa čitanja i razumijevanja pročitanog bave se neurolingvisti. Ono što oni nazivaju čitateljskim mozgom (reading brain) uči kako pristupiti i integrirati informacije koje posjeduje i koje je upravo stekao. Naš mozak pristupa različitim vizualnim, semantičkim, zvučnim i drugim informacijama, a zatim dekodira  napisano radi razumijevanja. Čitanje s novih medija zahtijeva drukčije procese: nakon dekodiranja slova/riječi i njihovog povezivanja s lingvističkim značenjem, mozak zastaje – ne kreće u sljedeću etapu (povezivanje asocijacija), stoga dubinsko čitanje izostaje. Razlog ovog krnjeg procesa jest u brojnim ometačima. Čim je završio dekodiranje riječi, mozak kreće u dekodiranje novih informacija na ekranu (slike, zvuka, videa). Rezultat ovakvoga čitanja nije samo drukčije razumijevanje teksta, već i stvaranje drukčijega mozga. Prilikom elektroničkoga čitanja, čitatelj se svake tri minute prebacuje na drugi projekt (zastaje s čitanjem te razgledava slike na ekranu ili otvara nove web-stranice). U prosjeku je potrebno 23 minute da se ponovno koncentrira na početni sadržaj. Ovakva brzina izmjene aktivnosti utječe na dubinsko razumijevanje pročitanog. Čitanje knjiga razvija razumijevanje, vokabular, uči nas predviđanju i  zaključivanju uzročno-posljedičnih veza i  projekciji sebe u imaginarne svjetove. Sve navedene odlike čitanja u sferi su dubinskog čitanja koje u digitalnom mediju izostaje. U novome se mediju originalnom tekstu dodaju linkovi (poveznice) ili se tekst obogaćuje popratnim sadržajima. Klikom na neku riječ preskačemo odlomak, otvara se  prozor s dodatnim informacijama, iskače skrivena ilustracija i sl. Čitatelj postaje i slušateljem i gledateljem, nerijetko i igračem (kada se od njega zahtijeva interakcija). Pažnja čitatelja se više usmjerava na pokretno – animaciju, zvuk, a manje na tekst.

U knjizi Plitko američki publicist Nicholas Carr govori o razlici između dvaju stanja duha, linearnog i mrežnog i o neurološkim promjenama uzrokovanim novim medijem. Carr smatra da ga je, kao strastvenog čitatelja, tehnologija neprimjetno uvukla u sebe i učinila ovisnim i plitkim, trajno dekoncentriranim klikateljem. 2008. godine Carr je u časopisu Atlantic Monthly objavio članak Is Google making us Stupid? (Čini li nas Google glupljima?) “Internet umanjuje moju mogućnost za koncentraciju i razmišljanje”, kaže Carr, “moj um očekuje primanje informacija onako kako ih internet i distribuira: kao brz tok sitnih dijelova informacije. Nekada sam ronio morem riječi. Sada prelijećem po površini kao čovjek na jet skiju.”

Pojavom interneta javljaju se teze da uslijed stalnog pristupa informacijama imamo lažni dojam znanja koji nas odvraća od temeljitog čitanja i učenja. Brzinsko čitanje i pregledavanje rezultira padom razine razumijevanja pročitanog, a takvo čitateljsko ponašanje je tipično u digitalnom okruženju. Ljudi sadržaje na mrežnim stranicama uglavnom ne čitaju, nego „skeniraju“ tekst kako bi izdvojili pojedine riječi i rečenice.

Autori sadržaja mrežnih stranica prilagođavaju se najslabijim čitateljima kako bi čitanost bila što viša. Digitalni tekstovi su, stoga, na razini površne informativnosti, namjerno  jednostavna leksika  pa se njihovi čitatelji ne susreću s mnogim novim riječima ni s mnogim novim značenjima riječi. Postavlja se pitanje utječu li navike površnog, užurbanog i nelinearnog čitanja, stečene korištenjem interneta i digitalnih uređaja, na navike čitanja knjiga, sveukupne vještine čitanja i dubinskog razumijevanja pročitanog.

Zahvaljujući sveprisutnosti tekstova na internetu i SMS dopisivanja možda čitamo i više nego što smo čitali 70-ih ili 80-ih, ali na drugačiji način iza koga se krije i drugačiji način razmišljanja – možda čak i drugačiji osjećaj sebe. Neuroznanstvenica Susan Greenfield istraživala je utjecaj kibernetičke tehnologije na mozak. Tvrdi da ulazimo u novo razdoblje promjena uma u kojemu se naš mozak prilagođuje novim okolnostima. Izazov je zajamčiti budućnost u kojoj digitalne tehnologije neće naštetiti mozgu, nego potaknuti razvoj njegova potencijala, istražiti načine na koje mogu utjecati na način razmišljanja i druge kognitivne vještine, na način života, kulturu i osobne težnje.

 Sva tehnologija ovoga svijeta posve je beskorisna ako naši učenici ne nauče misliti svojom glavom, kritički se odnositi prema informacijama i procjenjivati vrijednost podataka. Sve je uzaludno ako učenici ne misle da je učenje i znanje lijepo i dobro, ako te sadržaje ne žele. Tehnologija je tek sredstvo u rukama motivirana učenika, kaže profesor Zoran Velagić, voditelj Katedre za povijest knjige, nakladništvo i knjižarstvo te autor dvopredmetnoga diplomskoga studija nakladništva na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Osijeku.

“Ljudi nisu rođeni za čitanje”, kaže neuroznanstvenica M. Wolf. Mozak je, zahvaljujući svojoj plastičnosti i fleksibilnosti, prekoračio svoje biološki dane funkcije i razvio nove vještine kao što su pismenost i računanje. U knjizi The Reading Brain in a Digital World M. Wolf govori o  utjecaju tehnologije na sposobnost kritičkog mišljenja, maštanja i empatije u doba rastuće ovisnosti o digitalnoj tehnologiji. Pita se hoće li brzina pristupa velikim količinama informacija utjecati na sposobnost djece da stvaraju analogije i sami zaključuju, tj. “misle svojom glavom” te kakav će biti utjecaj svega spomenutog na demokratsko društvo budućnosti? Ako se izgubi tip pozornosti potreban za svladavanje pojedinih knjiga, bit će ugroženi temelji humanosti poput empatije, razumijevanja drugih i etičnosti. Ako se izgubi tišina (strpljenje, sporost) koja je preduvjet uranjanja u čitanje, izgubit će se i potrebni uvjeti za promatranje, uspoređivanje, postavljanje hipoteza, emotivno uživljavanje i zaključivanje, što su ključne sastavnice procesa spoznaje. Izgubit će se uvjeti za samostalno, kritično promišljanje svijeta čime se mogu ugroziti i temelji demokratskoga društva.

Piše: Jasminka Kuzle, prof.,savj.

Izvori: Irena Miličić, U potrazi za linearnim umom, ogled o knjizi Nicholasa Carra Plitko – Što Internet čini našem mozgu

Danijel Labaš, Medijska pismenost i informacijsko doba, Zbornik Informacijska tehnologija i mediji 2016., Hrvatski studiji Sveučilišta u Zg.