U Vukovar svatko treba doći, 
i njegovim ulicama u Koloni sjećanja proći. 
Grad simbol na Dunavu gordo stoji, 
uspomene i sjećanja tužno broji.  
 
Tuga zbog razaranja i patnje ne prolaze, 
iako novi ljudi i nova vremena dolaze. 
Kao na dlanu, nižu se živopisne slike, 
no Vukovar još uvijek liječi svoje ožiljke.  
 
Na Trpinjskoj cesti osjeća se puno boli 
dok na Memorijalnom groblju nečija majka plače i moli. 
Dok Vodotoranj svojom pojavom oduzima dah, 
Muzej ratne bolnice mami tužni uzdah. 
 
Vukovaru su uzeli sve osim duše, 
ratni vjetrovi što sve pred sobom ruše. 
No, ranjeni junak i dalje širi svoje ruke, 
usprkos moru patnje, stradanja i muke. 
 
Provesti u Vukovaru jedan dan, 
nikada neće biti dovoljan. 
Da vidimo i shvatimo što nam želi reći, 
ovaj nijemi heroj o svom životu i sreći.  

Lana Hohnjec, 7.b