Priča jesenskog šešira je projekt nastave Hrvatskoga jezika na kojem su sudjelovali učenici 5.a razreda.
Učenici su bili vrlo vrijedni i zaposleni te su cijeli studeni skupljali jesenske plodove i lišće kojim su ukrasili šešire. Uz svoje šešire učenici su ispripovijedali i prekrasne priče tako su šeširi, oživljeni imenima, putovali poljanama, šumama, livadama, gradovima… a putem su se i sprijateljila s raznim šumskim životinjama.
Neke priče i fotografije donosimo u nastavku.
Lana Borjan, prof.
Jesenski šešir Jesenko
Bok! Ja sam šeširić Jesenko. Pripadam jednoj djevojčici Vivien.
napravila me za projekt u školi. Napravljen sam od kartona. Ukrasila me lišćem, češerima, žirovima, ježićima i vjevericama koje je kupila u Tedi-u. Sve je bilo odlično i na kraju sam izgledao fantastično!
Stavila me na radni stol do otvorenog prozora, što nije bila baš dobra ideja. Nakon nekoliko minuta vjetar je zapuhao i odnio me. Tako je jako počeo puhati da sam uletio u šumu i zabio se u drvo. U šumi je manje puhalo, ali kada bi jače zapuhalo, odnijelo bi me unatrag 2 do 3 metra.
Ugledao sam medvjeda. Zaledio sam se od straha. Medo je zakoračio prema meni i počeo sam se tresti. Rekao sam si: „Ovo je kraj, gotov sam“! Medo je ispružio šape, a ja sam zatvorio oči. Glatkim i mekanim šapama stavio me na glavu. Sretan i zbunjen ostao sam gledati. Medo je krenuo šumom sa mnom na glavi – bilo mi je lijepo. Vidio sam lisicu, vjeverice i ptičice.
No, vjetar se vratio i otpuhao me s medine glave, pa sam nastavio putovati putem vjetra. Iznenada, našao sam se u nekakvom parku ispod klupe. „Draža mi je šuma“, pomislih. Djeca viču, vrište, plaču.
O ne! Neko dijete me pronašlo! Jaoooo! Sad me još bacilo na kamenje! Nedostaje mi topli i udobni stan djevojčice Vivien. Ona je sada sigurno tužna. Ljut sam na vjetar, ali evo njega opet! Ovo mi je već dosadilo. Auch! Zapeo sam na stablu, velikom, bodljikavom stablu! Stanovnici su prolazili, ali me nitko nije primijetio. Spustila se noć, a ja sam zaspao. Ujutro, sav jadan gledao sam ljude kako žure na posao. U jednom trenutku ugledao sam Vivien, a ona je ugledala mene. Odmah me oslobodila i ponijela u školu.
Na nastavi je prezentirala najbolje do sada!
Vivien Holubek, 5.a
JESENSKI ŠEŠIR JESENKO
Zovem se Jesenko, dolazim iz mjesta koje se zove Šeširkograd. Moj vlasnik zove se Jan i on je policajac.
Prilikom jedne policijske akcije nosio me na glavi. Zajedno smo tražili lopova, pronalazili razne tragove, ali nikako ga nismo mogli pronaći. Odjednom smo čuli šuškanje iza naših leđa. Bio je to lopov!
U tom trenutku lopov me pogodio plodom drveta posred glave. Pao sam s Janove glave u gusto lišće koje se uhvatilo za mene i nije me puštalo. Nakon nekoliko trenutaka vlasnik me pronašao i ponovo stavio na svoju glavu. Bio je oduševljen mojim novim ukrasima.
Plod drveta je i dalje ostao na meni, ali mi nije smetao jer mi je ostao kao uspomena na ovaj jesenski dan.
Marko Urbanek, 5.a
