Zovem se Rodrigo Carlevaro. Običan sam sredovječni muškarac. Živim u Madridu. Radim kao privatni detektiv već petnaest godina. Da mi je netko prije dvije godine rekao da postoje duhovi, paralelni svjetovi i magija ne bih mu povjerovao. Ali nakon onoga što mi se dogodilo, definitivno u to vjerujem.

Moj dan je počeo kao i svaki drugi dan. Uzeo sam svoju kavu i sjeo na svoj udobni, kožni stolac u svom uredu. Mnogo je dana znalo proći bez da me itko unajmi da nešto istražim. Mislio sam da će ovo biti jedan od tih dana. No, baš kad sam krenuo baciti kartonsku čašu u koš za smeće, kroz vrata mog ureda munjevito je uletio Diego Iglesias. On je bio kustos muzeja koji se nalazio dvije ulice dalje. S lica su mu se slijevali grašci znoja.  Kad je došao do daha, rekao mi je: 

-Molim te, dođi!

Izgledao je kao da je vidio duha. Kad sam s njim došao do muzeja, odveo me ravno na odjel sa starim knjigama. Nasred prostorije stajala je vitrina s knjigom koja je izgledala mnogo starije od ostalih. Na njezinim otvorenim stranicama pisao je neki tekst i to na jeziku i pismu koje nikad u životu nisam vidio. Izgledalo je kao neka vrsta egipatskih hijeroglifa. 

-Tu knjigu smo u muzej dobili prije koji tjedan. Ne znamo gotovo ništa o njoj. Jedino što smo uspjeli saznati je to da je knjiga pronađena u grobnici nekog nepoznatog egipatskog faraona- rekao je Diego vrlo službeno i smireno. 

-Ne vidim razlog zašto si me zvao? Je li nešto ukradeno? -upitao sam.

-Dobili smo jednu uputu od ljudi koji su nam dostavili tu knjigu. Rekli su nam da je ni pod koju cijenu ne otvaramo – zgroženo je rekao Diego. 

-Danas sam otvarajući vrata muzeja kao i svaki dan otkad smo dobili knjigu, otišao provjeriti je li na mjestu. Ne možeš ni zamisliti kakav sam strah osjetio kada sam ju ugledao otvorenu. To nije mogao biti ni jedan od čuvara jer nemaju ključeve vitrina – zaprepašteno je rekao Diego. 

-Ne vjeruješ li valjda u duhove? -podrugljivo sam ga upitao.

-Sigurno postoji razumno objašnjenje za sve to. Jamčim ti da će za  tri dana sve biti riješeno, a krivac kažnjen – rekao sam što sam mogao sigurnije. 

Čim sam se sam vratio natrag u ured, počeo sam istraživati sve o egipatskim faraonima. Nakon nekoliko sati pretraživanja knjiga u svojoj skromnoj biblioteci, pronašao sam zanimljiv podatak. Faraon kojeg je Diego spominjao vjerojatno se zvao Ahmeton. Zapisi o njemu su vrlo rijetki, ali se u nekoliko izvora spominje da je bio grozan vladar i tiranin. Također sam pročitao da je bio toliko zloban da ga je vlastiti vezir dao na prijevaru čarobnim riječima zatvoriti u knjigu koja je pokopana u grobnicu koja je bila predviđena za njega. Svi koji su znali lokaciju grobnice ubijeni su da ne bi ni na koji način pokušali vratiti Ahmetona u život. To me asociralo na knjigu koju mi je Diego pokazao. Naravno da nisam vjerovao u priču o Ahmetonovu duhu koji će otvorili se knjiga pronaći nekoga koga smatra dostojnim nasljednikom i preko njega ukrasti knjigu te oživjeti u svojoj punoj moći izgovaranjem čarobnih riječi. Odmah sam otišao svoja saznanja javiti Diegu, iako osobno u njih nisam vjerovao. Došavši natrag pred muzej koji je bio zatvoren za javnost zbog incidenta s knjigom, vrata mi je otvorio čuvar. 

Bez riječi me gledao i pokazivao mi prstom u smjeru odjela s knjigama. Čuo sam prodoran glas iz te prostorije. Znao sam što se događa. Ahmetonov duh ušao je u Diega i sada ga je on namjeravao potpuno osloboditi. Nisam to mogao dopustiti! S odjela rimske civilizacije uzeo sam mač. Krenuo sam na odjel s knjigama. Ondje je Diego prodornim glasom čitao čarobne riječi. Prišao sam mu s leđa i mačem koji sam uzeo probio sam knjigu. Iz nje se prolomio strašan krik, a Diego se, izašavši iz transa, srušio na pod. 

Poslije nekoliko dana nakon što se Diego oporavio, ispričao sam mu sve točno kako se dogodilo. Natjerao me da se zakunem da više nikada neću reći da duhovi i magija ne postoje. To sam sa smiješkom na licu odmah učinio jer nisam izgubio dugogodišnjeg prijatelja. 

                         David Radman, 8.e