Živim u jednom velikom gradu. Grad je predivan, ali je okružen zidinama koje ne smijemo prelaziti. Nitko nikada nije bio preko, svatko govori o svojem mišljenju što bi moglo biti tamo. Oduvijek se pitam ima li tamo života, gradova, čudesnih bića… Kao mala bila sam znatiželjna, voljela sam odlaziti s prijateljima u šumu i promatrati životinje. Mama mi je stalno čitala razne priče i bajke. Voljela sam gledati zanimljive animirane filmove o čudesnim bićima i životinjama. Pitala bih se je li negdje stvarno postoji takav svijet. Svaki dan bih maštala o tome što se zapravo nalazi preko zidina i maštala bih kako ću ja jednog dana kada odrastem otići preko dokazati ljudima da je moguće otići tamo. Kad bih se vratila s tog čudesnog putovanja svima bih pričala što sam sve vidjela i doživjela.
Došao je taj dan…danas je moj rođendan. Imam sada petnaest godina, a to u našem gradu znači da sam punoljetna. Moja rođendanska želja bila je da mi se ostvari san o kojem tako dugo maštam. Odlučila sam da ću uzeti stvari i krenuti na put. Ali prije toga upitala sam svoje prijatelje žele li ići sa mnom. Svi su mi govorili kako je to opasno, kako ne znam što se nalazi preko, kako bih se trebala predomisliti i da ipak ne bih trebala otići. Jako sam tvrdoglava i nisam ih htjela slušati. Smatrala sam da netko tamo mora otići i provjeriti. Moja najbolja prijateljica odlučila je da će ići sa mnom iako se jako bojala i mislim da nije bila spremna. Sve smo isplanirale. Ponijele smo hranu, vodu i sve što nam je bilo potrebno. Nismo mogle puno toga ponijeti jer smo imale male ruksake, a i smatrale smo da će nam teret samo smetati. Nismo bile sigurne kakve će nas prepreke dočekati. Krenule smo rano ujutro. Prvi korak bio je proći kroz šumu. Nikada nisam bila duboko u šumi, mama me nikada nije puštala. Govorila je kako je tamo opasno. Došle smo do ulaza u šumu. Oprezno smo krenule. Putem kroz šumu naišle smo na mnoge grane, lišće, trnje, ali i na mnoge životinje. Bile smo jako znatiželjne i stalno smo pričale o životinjama koje bi mogle biti tamo. Nakon duge šetnje, napokon smo izašle iz šume. Došle smo do livade. Tamo je bilo mnogo opasnih pčela i osa na koje je moja prijateljica alergična. Morale smo biti oprezne, došle smo do rijeke. Izgledala je vrlo čisto i bistro. Bile smo žedne, ali nismo znale je li ta voda možda zagađena. Odlučile smo riskirati. Dok smo pile vodu, uočile smo neke neobične životinje u vodi. Zabrinule smo se jer smo tu rijeku morale prijeći. Hodale smo uz vodu u nadi da ćemo smisliti način da prijeđemo rijeku. Nismo morale dugo hodati. Naišle smo na mali čamac, njime se poslužile i uspješno smo prešle rijeku. Došle smo do zida. To nam je bila najveća prepreka, ali naš cilj zbog kojeg smo krenule bio je da ga prijeđemo. Oduvijek sam se voljela penjati, ali kako nisam imala opremu, bilo je jako opasno. Moja prijateljica prišla je zidu, dotaknula ga i nestala. Jako sam se zabrinula, potrčala zidu i upala u zamku. To nisam očekivala! Sjetila sam se da u torbi imam nožić. Pomoću njega sam se uspjela osloboditi. Prišla sam zidu i dotaknula ga! U tom trenutku dogodilo se nešto čudesno! Oko mene su se pojavile razne boje, razne životinje i ljudi. Stvorila sam se preko zidina, dočekali su me neki ljubazni ljudi. Odmah su me prihvatili i napravili mi dobrodošlicu. Tu je svijet bio nešto drugačiji od grada u kojemu sam ja odrastala. Pratila sam njih i njihove upute. Smjestili su me u neku kolibicu. Ušla sam i srela svoju prijateljicu. Obje smo se jako obradovale jedna drugoj. Potrčale smo si u zagrljaj. Pošto ljudi u tom svijetu imaju drugačiji način življenja odlučile smo to istražiti. Ljudi nisu imali mobitele i nisu znali za tehnologiju. Djeca su veselo skakala okolo i igrala se. Ljudi su imali svoje vrtove koje bi obrađivali. Njihova zemlja je zapravo bila jako čista, rijeke su im bile bistre. Svaku večer ljudi bi u tom selu zajedno dočekali zalazak sunca. Zapalili bi vatru, sjedili bi oko nje i družili se, bilo bi puno hrane i pića. Svatko bi nešto donio. Moja prijateljica i ja nismo mogle vjerovati. Slikale smo se s njima i snimale razna videa. Sunce je zašlo i svatko je krenuo svojoj kući.
Drugi dan svi bi zajedno ručali. Moja prijateljica je pričala o životu preko zidina, ja sam potvrđivala. Pričala sam im zašto smo došle i koji je bio naš cilj. Ljudi su bili iznenađeni. Dijelili smo razna iskustva jedni s drugima. Bilo je vrijeme da odemo. Ljudi su nas otpratili do zidina. Zahvalile smo im se na svemu. Obećale smo im da ćemo se jednom vratiti, ali da prvo idemo dokazati našim prijateljima da ipak ima života preko zidina. Pozvale smo i njih da jednom dođu k nama. Svi smo bili sretni, ali i tužni zbog rastanka, a taman smo se sprijateljili.
Došle smo do zida, dotaknule ga i ponovno se stvorile u našem starom gradu. Znale smo da put natrag neće biti težak i znale smo što nas sve čeka, pa smo i krenule.
Nastavit će se…
Nevia Hrabrić, 7.d.