Nikada ne bih vjerovala da ću upravo upoznati jednog malog vilenjaka po imenu Tonko. Bio je tako malen.
Tonko je živio u malenom selu koje se zove Tonkovil. Po cijele bi dane maštao, pisao priče i sastavke. Volio je pisati i čitati. Njegove priče su bile kao prave priče, a on je imao samo dvanaest godina. Jednog dana poslao je priču pod naslovom „Pustolovine četvorice dječaka“ na natjecanje. Stiglo mu je pismo gdje je pisalo da to nije dovoljno dobra priča. Tonko nije odustao. Nastavio je pisati i pisati dok nije bio zadovoljan. Tjedan dana je šetao po kući i pisao priče o djevojčici koja je voljela biti na livadi. Poslao je i tu priču na natjecanje, ali ni ona nije bila dovoljno dobra. Nastavio je pisati dok nije napisao tako dobru priču o malenome vilenjaku. Dobio je pismo u kojem je pisalo da je napisao tako dobru priču da je osvojio prvo mjesto u pisanju priča.
Od tada je prošlo šest godina i vilenjak je otputovao u veliki grad koji se zvao Viltan. Ondje si je pronašao mali stan. Zaposlio se kao učitelj hrvatskoga jezika u osnovnoj školi. Pokazao je djeci kako je pisao priče. Priče je odnio u muzej i u knjižnicu u Viltanu gdje su djeca posuđivala njegove knjige za lektiru. Djeci su se svidjele njegove priče pa su posuđivala još mnogo njegovih knjiga, priče i pjesme.
Jednog dana djeci je zadao zadatak napisati sastavak o prijatelju iz razreda. On je također pisao sastavak o jednom učeniku iz tog razreda. Djeci se jako svidio učiteljev sastavak. Nastavili su čitati sastavke i učitelj je svima dao petice. Jednog dana postao je ravnatelj škole, ali je i dalje predavao hrvatski jeziku učenicima petih i osmih razreda. Učenici šestog i sedmog razreda bili su tužni. Jednom su napravili film o njegovoj prvoj knjizi koju je napisao s dvanaest godina. Bio je to film o malom vilenjaku. Kada je film objavljen, svi učenici su ga išli gledati u kino. Kad je Tonko saznao za film pokazao ga je petim i osmim razredima. Dao im je da napišu svoj sastavak o malom vilenjaku. Rekao je da tko napiše najbolji sastavak i zna ga objasniti da će mu zaključiti peticu na kraju školske godine. Tako je napravio.
Tonko je uvijek bio pravedan i pošten i kao ravnatelj i kao učitelj. Nakon nekoliko godina opet je počeo pisati priče o svojim učenicima i svojoj djeci. Volio je pisati i pisao je do kraja života.
Tea Bilavčić, 5.d