Kada sam se probudila, sestrična me dočekala u sobi s puno svojih igračaka. Htjela je da pođem s njom gledati crtani film u kino. Nikada ne volim ići s njom u kino jer uvijek vrišti i pokazuje svoje emocije na glas, a i ne da mi se sjediti tamo sat i pol vremena. 

Mama je uletjela u sobu i dala mi dvije maske, dvjesto kuna za karte za kino. Očekivala je da ću odmah pristati. Zamolila sam ju da dođe malo na stranu kako bismo popričale. Pristala je. Rekla sam joj kako ne želim ići s Emili u kino jer uvijek vrišti i nekulturna je. Mama me ignorirala i samo rekla kako o tome ne želi ni čuti. Pokušala sam urazumiti tatu, ali rekao je: „Anamarija draga, ako ne odeš s Emili u kino, njezini roditelji će se užasno naljutiti i neće ti kupovati slatkiše. Ako odeš u kino, kupit ću ti tortilju kakvu god budeš htjela!“ Čim sam čula da će mi kupiti tortilju i da neću dobivati slatkiše, odmah sam pristala! Spakirala sam stvari, uhvatila Emili za ruku i otišle smo u kino. Čim smo ušle unutra, otrčala je do takozvanog „VIP mjesta“ i skočila na njega što je jače mogla. Osramotila me!

Samo što je započeo crtani film, ona se sjetila da želi kokice. Rekla sam joj da ću kupiti, ali da drugi put kaže to ranije. Nekako sam se izmigoljila iz sjedala te izašla u predvorje. Tamo je stajao čovjek s kokicama. Zamolila sam da mi pripremi dvije male porcije te sam mu pružila dvjesto kuna. Prodao mi je kokice, a onda rekao:“ Trg kralja Petra Krešimira 4, mračna ulica u 23 sata.“ Uplašila sam se i otrčala do Emili razmišljajući samo o tome da joj se ništa nije dogodilo. Kad sam se vratila do naših sjedala, nje nije bilo. Otrčala sam u tajnosti kući ostaviti kokice jer šteta je baciti ih, ja ih mogu kasnije pojesti. Odmah sam otišla nazad u kino. Susrela sam Jana, mog najboljeg prijatelja. Zezao me zato što sam spavala od 13 do 17 sati. Nasmijala sam se na to i sve mu ispričala! Još sam nadodala kako je mrak i da se još više bojim za Emili. Potapšao me po ramu za utjehu. Rekao je da ćemo se naći u centru grada kod sata za jedan sat. Kad sam tamo došla, nije ga bilo. Poslala sam mu poruku u dogovoreno vrijeme, ali nije odgovarao. Pošto je već bilo 22:30 sati odlučila sam otići sama na dogovorenu lokaciju. Na putu sam začula slatke, male glasove. Bile su to dvije vile i Zlatokosa. Nisam mogla vjerovati. Nikada nisam vjerovala u njih, čak ni kad sam bila mala. Spazile su me i rekle kako su poslane da mi pomognu. 

Rekle su da imaju plan. Rekle su da odem u tu ulicu i da pitam gdje je Emili. Čim on kaže gdje je Emili, vile će odletjeti po nju, a Zlatokosa se spustiti po mene. Složila sam se time i tako je bilo. Došla sam tamo točno u 23 sata. Tamo je bio čovjek koji prodaje kokice. Rekao je da Emili sjedi u kinu u kutu kod toaleta. Vile su odletjele tamo, oslobodile Emili te je dovele kući. Zlatokosa se spustila po mene, a on je povikao kako je samo htio da mu dam 10 000 eura. Krv mi se zaledila kad je rekao „samo“. Otišla sam kući i zagrlila Emili. Jan mi se javio da je zaspao, a mama i tata otišli su na piće s Emilinim roditeljima. 

Probudila sam se i shvatila da je ovo bio samo jedan san. Nikada ne bih vjerovala da se dogodilo takvo što zaista. 

Melissa Rihter, 6.a.