Moj dan u budućnosti

Written By: Alenka
https://pixabay.com/

Zemlja više nije ono što je bila. Sela više ne postoje, to su sada siromašni dijelovi grada. Male i slabe države sada su dio anarhijske zemlje bezakonja. Oni koji su bili pametni, pobjegli su u SAD ili UK koji su sada dio Američke unije ili Europske unije. Polucija je mračni, sivi oblak koji se nadvio nad Zemljom. Biljke su uginule od nedostatka svjetlosti. Proizvodi se takozvani „umjetni kisik“, uopće nije sličan onom pravom.

Probuđen naglim i glasnim zavijanjem budilice skačem iz kreveta u strahu za svoj život te ju udaram svom snagom ne bi li i ta kradljivica sna osjetila moju bol. Pospano zijevnem, obučem papuče i refleksno dolazim do kuhinje. Pregledavam prazan frižider i ne nalazim ono što tražim, vraćam se natrag kako bih se obukao i obuo. Uzimam masku i bocu s kisikom te zaključavam vrata otiskom prsta. Spuštam se stepenicama s četvrtog kata. Prije nego što izađem na ulicu, postavljam masku na lice. Izlazim na ulicu koja vrvi od automobila. Dok hodam prema tramvajskoj stanici u lice mi se unosi prodavač trave koja ne treba kisik za rast. Guram ga od sebe jer mi ne vjeruje da živim u stanu i da nemam mjesta za to. Napokon! Dolazim do stanice i ulazim u tramvaj prepun ljudi, pogledavam na sat. „Petnaest minuta! I više no što mi treba!“ Moderna tehnologija stvarno je zadivljujuća, u tri minute prelazim udaljenost od trideset i dva kilometra. Izlazim na prvom stajalištu i gledam uvis. Veličanstvene zgrade uzdižu se čak i iznad sivog pokrova. Pitam se kakav je pogled s vrha. To, nažalost, nikad neću saznati. Ispred mene nalazi se petokraka zgrada u kojoj radim. Osjećam tupi udarac po stražnjem djelu glave i toplu tekućinu na vratu. Prije nego što sam se snašao dobio sam još jedan udarac koji me onesvijestio…

               Osvijestio sam se u prtljažniku nekakvog vozila, zavezan. Sada mogu samo čekati. Nakon nekog vremena vozilo se zaustavilo. Izbacili se me i odveli do dizala. Pet ili šest minuta je prošlo i izlazimo na najvišem katu. Nešto žuto me zasljepljuje. Sunce! Moje veselje prekida dolazak malog debelog čovjeka.

Noa Rukavina?

Da.

Ne znam znaš li…osvojio si dobitak na lutriji.

U šoku sam.…

-Pisali smo ti, čak nekoliko pisama. Imaš li validni bankovni račun?

– Da, naravno.

-U redu, momci, uhvatite ga!

-Što to radite?

Prilaze mi dva čuvara koji me hvataju za ruke i desnu ruku stavljaju na stol, na neku stvarčicu. Ta stvar mi je skenirala ruku i isprintala kopiju otiska mojeg prsta. Kopiju prislanjaju na računalo i imaju pristup mojem bankovnom računu.

-OK, radi! Bacite ga!

Približili su me prozoru i unatoč mojem neslaganju bacili me kroz prozor. Dok sam padao uživao sam u pogledu. Tko bi rekao, baš kad sam pomislio da nikada neću vidjeti ovaj pogled. Trenutak poslije pao sam na nečiji auto.

Zbog lijenosti autora završetak prepuštamo čitatelju.

                                                                                                                                      Noa Rukavina, 8.d

https://search.creativecommons.org/