Kradljivica knjiga – usporedba knjige s filmom

Written By: Alenka

    „Kradljivica knjiga“ je filmska adaptacija iz 2013. godine istoimenog romana iz 2005. Žanr ovog filma je ratna drama, a režirao ju je Brian Percival. Glavne uloge u filmu glume Geoffrey Rush, Emily Watson i Sophie Nélisse. Glazbu ovog filma je skladao dobitnik Oscara John Williams, a sam film je bio nominiran za Academy nagradu, Zlatni Globus i BAFTA filmske nagrade.

Mjesto radnje filma se podudara s onime kako sam ga zamišljala čitajući knjigu, prašnjave i siromašne ulice Molchinga ispunjene dječjom vikom. Čak se podudaraju i boje koje sam zamišljala u svojoj glavi i povezivala ih s tim mjestom i ulicom Himmel, nijanse smeđe, sive i drugih neutralnih boja, neke toplije, a neke hladnije, ovisno o ugođaju.

Nije mi bilo neobično vidjeti Sophie Nélisse kao Liesel jer sam njezinu fotografiju imala na naslovnici romana tako da sam ju tijekom cijele knjige tako i zamišljala. Na samom početku filma primijetila sam činjenicu da Sophie ima nebesko plave oči, dok je u knjizi naglašeno da Liesel ima smeđe oči te da to u to vrijeme, u nacističkoj Njemačkoj, nije bilo baš povoljno. No, mislim da je Sophie uspjela predstaviti tu jednu nevinost i radoznalost koju vidimo u Liesel zaista dosljedno. U nekim trenutcima mi se činila dosta ravnodušna, kao da joj je bilo „svejedno“ oko nekih stvari na koje je Liesel iz knjige drugačije reagirala, s više zainteresiranosti i empatije. S druge strane, kada je riječ o likovima poput Hansa ili Maxa, mislim da su ih glumci gotovo savršeno utjelovili te da su mi na neki način i upotpunili sliku o samim likovima. Osim samog filma i brojnih najava, ja kao ja sam morala pogledati sve intervjue i snimke iza scena koje sam mogla pronaći na internetu, tako da sam saznala puno toga o samom pripremanju glumaca za film. Iznenadila me njihova predanost i oduševljenost samom pričom i kako su se trudili biti dosljedni svojim likovima, što se na kraju i isplatilo. Svidjelo mi se kako je film prikazao odnos Rudy i Liesel te odnos Liesel i Maxa i drago mi je da su producenti posvetili puno vremena u smišljanju prikazivanja njihovih prijateljstava. Prijateljstvo Rudy i Liesel je prikazano vrlo dječje, baš kao i u knjizi, ali s velikom dozom odanosti i pouzdanja jedno u drugoga. Prijateljstvo Liesel i Maxa je prikazano dosta osobno i blisko, vidjelo se kako su na neki način ovisili jedno o drugome i tako si međusobno spasili živote.

Film ima nekih nepodudaranja sa samom radnjom romana, ali ne u nekim bitnijim dijelovima za tijek priče. Npr., u filmu se ne spominju Maxovi snovi i vizije o boksačkoj borbi s Hitlerom te Hubermannovi nemaju djece. Mislim da je jedna razlika bitno utjecala na sam tijek radnje a to je da Liesel otkriva Rudyju istinu o Maxu prilično rano, dok je Max još boravio u njihovom podrumu. Ilsa Hermann, gradonačelnikova žena, i njezin odnos s Liesel je prikazan malo drugačije te se ostavlja dojam kao da gradonačelnik želi odvojiti i prekinuti sve jaču vezu između Ilse i Liesel. Liesel također ne viče i ne baci knjigu na Ilsu nakon što je ona morala otkazati usluge pranje rublja kod Rose Hubermann. Također, na kraju filma je scena u Lieselinom stanu na Manhattanu, dok se u knjizi spominje da je ostatak svog života provela u Australiji.

Mislim da su producenti i redatelj ove knjige napravili dobar posao u dosljednom prikazivanju knjige i film bih preporučila ljudima bez obzira na to jesu li pročitali knjigu ili ne, jer je priča zaista predivno ispričana u oba načina.

Između filma i knjige ipak mi se više svidjela knjiga, bez obzira na to koliko sam se povezala s filmom i svim glumcima u njemu. Mislim da knjiga prikazuje veze i odnose između likova dosta intimnije i osobnije, te se tijekom čitanja knjige gradacija njihovih odnosa može doživjeti puno stvarnije, gotovo kao iz „prve ruke“.

Lea Rajković, 8.c