Kradljivica knjiga – Markus Zusak

Written By: Alenka

Možete li si zamisliti život za vrijeme Drugog svjetskog rata? Kako su živjeli svakidašnji ljudi, ljudi daleko od političkih moćnika, kako je rat utjecao na tijek njihovih života? Liesel Meminger dolazi u kuću svojih udomitelja u Molching, Ulicu Himmel 33, ispraćena od svoje majke i potresena smrću svojega mlađega brata na putu do Molchinga. U novom gradiću suočava se s novom školom, novom djecom, i nečime što nikada prije nije radila: -čitanjem. Knjiga za knjigom, svaka je dolazila u Lieselin život na svoj jedinstven način, a ona nije ni slutila da će joj jednoga dana spasiti život. Kradljivica knjiga Markusa Zusaka je povijesni roman za mlade, iako bih ja osobno knjigu preporučila svima starijima od 12 godina koji se ne boje velikih knjiga.

Ova knjiga ne samo da mi se svidjela, obožavam ju. Pročitala sam i drugu knjigu ovog autora prevedenu na hrvatski jezik, Ja sam glasnik, koja je također visoko na mojoj rang-listi najboljih knjiga koje sam pročitala. Mislim da jedan od najvećih utjecaja u ovoj knjizi ima piščev stil pisanja, način na koji pripovijeda tako prirodno i zanimljivo da ne možete ne voljeti njegova djela. Likovi su, naravno, također odigrali veliku ulogu u mojem dojmu cjelokupne priče. Opisani su tako živopisno i blisko da sam imala osjećaj kao da odrastam skupa s njima, smijala sam se s njima, plakala s njima, plakala za njima. Način na koji su cijela ova priča i svijet u njoj osmišljeni mi je predivan, svaki lik upotpunjuje jedno drugoga i zaista se možete povezati s njima.

Žanr ovog romana je povijesni roman za mlade, no, kao što sam već ranije spomenula, ja bih ga preporučila (i preporučujem ga) skoro pa svakome starijem od 12 godina jer je zaista teško ne zavoljeti cijelu tu priču. Mislim da je Drugi svjetski rat nešto što je utjecalo na živote svih nas i da ova knjiga pruža vrlo jasan uvid u to s čime su se djeca, a i odrasli morali nositi tijekom tog teškog razdoblja.

Glavni likovi ovog romana su Liesel Meminger, djevojčica koju je majka komunistica predala udomiteljima tik prije početka rata, Hans Hubermann, tata, Lieselin novopečeni očuh srebrnih očiju i zlatnog srca, Rosa Hubermann, mama, žena bez dlake na jeziku, naizgled vrlo oštrai neugodna osoba, ali zapravo jako brižna žena (u knjizi opisana kao „žena za krizu“), Rudy Steiner, dječak kose boje limuna, Lieselin najbolji prijatelj i partner u zločinu, neopisivo hrabar i odlučan i najveći fan Jessea Owensa, Max Vandenburg, židovski šakač, mladić koji se skrivao u podrumu Hubermannovih i onaj koji je Liesel pokazao važnost i ulogu riječi, te Ilsa Hermann, gradonačelnikova žena, u čijoj je knjižnici Liesel provela sate i sate, nekada ulazeći kroz visoka i teška vrata, a nekad i kroz prozor. Bez nje Liesel ne bi preživjela. Zasigurno.

Teško mi je odabrati najdražeg lika u ovoj knjizi, jer su mi svi likovi koje sam upravo navela zapravo i najdraži. No, kad bih zaista trebala birati, mislim da bi to bio Max Vandenburg. Židovski šakač, borac u svakom pogledu, i najpoetičniji šakač o kojemu sam ikad čitala. Ništa slično me nije prije dojmilo kao način na koji se on uspio povezati s jednom njemačkom djevojčicom. Proveo je prve ratne godine s neprestanim osjećajem krivnje u sebi, krivnje što je otišao bez pozdrava, bez zadnjeg pogleda, i to ga je ubijalo. Došao je u kuću Hubermannovih s tim istim osjećajem krivnje, „…u ranim jutarnjim satima, zgurenih ramena, u promrzloj jakni. Nosit će kovčeg, knjigu, i dva pitanja. Priča. Priča za pričom. Priča u priči.“ Napisao je dvije knjige za Liesel, obje pomno promišljene i ispričane. Svaki dan je iščekivao novu Lieselinu vremensku prognozu, koja bi mu riječima donijela kartonske oblake ili sunce koje se cijedi. Sada kada malo bolje razmislim, Max ne bi preživio bez Liesel, a ne bi ni ona bez njega. Grudali su se u preplitkom podrumu, gradili snjegovića, čitali jedno drugome, učili riječi, i, ono što je možda najveći razlog njihovoj povezanosti, oboje su imali noćne more koje su ih proganjale. Par dana prije nego što se Max razbolio i pao u komu, bio je Božić. Maxova čestitka Liesel za Božić bila je ovo: „Često poželim da se sve okonča, Liesel, ali onda dođeš ti i učiniš nešto poput ovoga, siđeš niz podrumske stube sa snjegovićem u rukama.“ Dok je Max bio u komi, Liesel je bila očajna. Nosila mu je darove, sveukupno trinaest (uključujući jedan oblak) i čitala. Čitala, čitala, čitala i čitala bolesnom Židovu u svojoj sobi. Jedna od stvari koje je Max proživljavao bez Liesel (ali ipak s njom u svojim vizijama) bile su borbe s Hitlerom. U podrumu Hubermannovih. Sve je vidio tako živo, osjetio svaki udarac, pobjedu, ali poraženu pobjedu. Max je vidio zvijezde, bio je čovjek koji je ukrao nebo. Čovjek koji je vidio zvijezde te kojemu su one spržile oči. Naime, za vrijeme uzbune od zračnog napada, Max, koji nije smio izlaziti iz svog preplitkog podruma, otišao je u sobu Hubermannovih i vidio nebo, prvi put u dvadeset i dva mjeseca. Ono što se u tom trenutku dogodilo opisala sam u prijašnjoj rečenici. Jedan od trenutaka u knjizi koji mi je najteže pao bio je rastanak Liesel i Maxa u poglavlju naslovljenom Mir. Dok sam čitala to poglavlje bila sam okružena s članovima obitelji tako da nisam mogla plakati, ali da sam bila sama, sigurna sam da bi bilo drugačije. Kao što je Liesel rekla, mir bez Maxa nije bio ni spokoj, ni tišina, ni ijedna druga definicija koju je mogla   pronaći u rječniku tužne žene u ogrtaču. Naprotiv, više su mira imali skrivajući Židova u nacističkoj Njemačkoj, u svom preplitkom podrumu, nego kada je podrum najednom ostavljen prazan. Za kraj bih, naravno, trebala spomenuti završetak ove knjige i početak Liesel i slobodnog Maxa. Poglavlje Max mi je jedno od najdražih poglavlja u cijeloj knjizi, jer unatoč svojoj kratkoći ostavlja toliki dojam na čitatelja, nešto poput euforije olakšanja desetogodišnjeg djeteta o kojoj je autor govorio prije u knjizi. Ne znam kako su zaista završili Max i Liesel i svjesna sam toga da će ovo zvučati čudno, ali mislim da bi njih dvoje, kad bi Liesel još malo odrasla, bili predivan par. I svjesna sam koliko to neobično, možda čak i odvratno zvuči nekima. Da, on je bio gotovo petnaest godina stariji od nje i da, u nekim trenucima zaista jesu poput brata i sestre. Možda je autor zamislio Maxa kao nekoga tko će zapravo zamijeniti Lieselinog preminulog brata, ali ja još uvijek ostajem pri svojoj teoriji. U knjizi je navedeno da je Liesel kasnije imala svoju obitelj, ali se ne spominje je li Max bio dio te obitelji ili je bio sveprisutan ujak Max.

Vrijeme radnje ovog romana je razdoblje II. svjetskog rata, od 1939. – 1945. Mjesto radnje ovog romana je Ulica Himmel, Molching, Njemačka.

Jedna od najzanimljivijih stvari vezanih za ovu knjigu jest to što je pripovjedač sama Smrt. Da, dobro ste čuli, Smrt. Vjerovali vi to ili ne, nije toliko tmurna kao što se čini. Dapače, prilično je brižna i posvećuje pažnju detaljima. Kroz njezino pripovijedanje i povremene vlastite dnevničke unose, dobila sam prilično jasniju viziju o samoj smrti i umiranju. Govorila je o Auschwitzu, o lakoći duša odmah nakon smrti, o tome kako ljudi vole umrijeti dok su u pravu…Znam da to sve zvuči jako turobno, ali Smrt je sve ispričala s takvom nekakvom jednostavnošću i jasnoćom, da niste imali što drugo nego shvatiti i nastaviti čitati.

Završetak ove knjige, iako je bio dosta traumatizirajuć zbog rastanka s toliko voljenim likovima, me zadovoljio. Dovoljno je stvaran, nije poput završetka bajke u kojoj svi dobri likovi završe dobro, a svi loši loše. No ipak, na kraju je sve u perspektivi i načinu na koji se shvaća priča. Možda je i dobro što Hubermanni, dječak kose boje limuna i toliko puno drugih nisu preživjeli jer je to jednostavno bio njihov kraj. Rekla bih da mi je najteže pala Rudyjeva smrt, smrt toliko brižnog i dragog dječaka koji je toliko puta spasio Liesel u nevolji i koji je htio biti Jesse Owens, dok nije promijenio mišljenje korak do svog cilja.

Markus Zusak je rođen 1975. u Sydneyju i potječe iz njemačko-austrijske obitelji. Na fakultetu je studirao Engleski jezik i povijest. Kradljivica knjiga je objavljena 2005. i prevedena je na više od 30 jezika. 2013. godine objavljena je filmska adaptacija ove knjige u režiji Briana Percivala.

Ovu knjigu bih preporučila i preporučujem gotovo svakome koga sretnem, jer me je naučila toliko toga o obitelji i prijateljstvima, važnosti riječi i njihovoj moći, o životu i smrti…11/10 preporučujem.

                                                                                                         Lea Rajković, 8.c