Moj pogled na život i svijet

Svaka osoba ima drugačiji pogled na svijet. Svatko teži za nečim za što se nada da će mu život učiniti lakšim i ljepšim. Tako i ja. Svake večeri se pitam koja je svrha života. I za što zapravo ljudi žive jer gledajući druge, vidim ljude koji imaju svoja nadanja, bol radi gubitka ljudi koje su voljeli, ali i strah da ih ne napuste oni do kojih im je stalo. To sve i sama osjećam. I bojim se svijeta jer je tako velik i zastašujuć no i dalje ga želim vidjeti cijelog, u svoj raskoši koju mi može pružiti.
Ali zašto imam takve osjećaje? Kako bih doživjela i iskoristila svaki trenutak svoga života pa otišla? Da, svijet je pun različitih mogućnosti i svaka osoba se trudi pronaći svoj put i mjesto pod sretnom zvijezdom. No što nakon toga? Promišljajući o životu uviđam kako mi je draže usredotočiti se  na optimističnije stvari u životu, razmišljati o budućnosti.

Vidim se kao osobu koja će pomagati drugim ljudima, onima koji ne znaju postupati dobro jer su u životu iskusili samo gorčinu. Svijet je pun groznih i sebičnih ljudi, ali i onih koji su posebni po svojoj dobroti i hrabrosti. Mislim da svaka loša osoba pronađe svog anđela čuvara, tj. osobu koja će je vraćati na pravi put i pokazivati joj kako postupati časno i nesebično. Svi pokušavamo ostati zapamćeni u smislu da nas se voljeni sjećaju i govore lijepo o nama. To je jedino što nam ostaje, uspomene i sjećanja. Želim doprinijeti boljoj budućnosti kako bi djeca, petsto godina kasnije, učila iz povijesti o meni, o takvim ljudima, dobrotvorima. Sjećala bi ih se po dobrim stvarima i sudjelovanju u stvaranju boljeg svijeta, mjesta za ljepši život.

Ono što me zabrinjava je činjenica da se takvih, pozitivnih ljudi u budućnosti ljudi neće sjećati, neće ih biti briga i ubrzo će, bojim se, pasti u zaborav. Nikada neće moći razumjeti postupke, osjećaje i razmišljanja onih humanih koji kroz život prolaze ostavljajući trag na ljudskom srcu tako da mi na kraju preostaje samo jedno pitanje: Zašto zapravo živimo?! kada na kraju životnog puta svakoga od nas ostaje samo jedna blijeda, crno-bijela fotografija.

 Sunčana Jantolek, 8.c

Moj pogled na svijet

Život je okrutan. U životu treba imati puno prijatelja na koje se možeš osloniti kada su ti potrebni. Trebaš biti dobar u osnovnoj i srednjoj skoli, završiti fakultet da bi se kasnije mogao zaposliti i živjeti ugodnim životom. Danas je život jako težak. Puno ih je siromašnih i gladnih i nitko nikome ne pomaže kada mu je najpotrebnije. Danas se svi svađaju, ratuju, ruše- nikako da se pomire. Neki misle da će doći do 3. svjetskog rata. Rijetko tko pomogne nekom siromahu. U svijetu je situacija takva  da rijetko tko pomogne nekome i svako je sam sebi najvažniji. U svijetu trebaš naći prijatelje koji će ti pomoći, ali kojima ćeš i ti isto pomoći. Na život gledam tako da sam uvijek sretan i optimističan, ono što je loše, trudim popraviti na bolje.

Ivan Štrbac, 8.b

Moj pogled na život

Moj pogled na život je vrlo pozitivan. Smatram da svatko u svom životu može postići sve što želi. Naravno, mora uložiti i nekakav trud, ali trud se na kraju uvijek isplati.

Mnogi ljudi u svom životu imaju različite ciljeve ili snove samo što ih većina ne ostvari. U životu možemo puno toga postići. Mnogi se boje da neće uspjeti te odlučuju, ne pokušavši,  odustati. Ne trebamo se bojati grešaka koje bismo mogli učiniti u životu. Svaka nas greška približava cilju. Životni vijek nije prekratak. Puno toga možemo učiniti samo u nekoliko godina. Što je nekoliko godina u odnosu na cijeli život?

Kao što se ne trebamo bojati grešaka,  ne trebamo slušati ni tuđe savjete. Uvijek će se naći bar jedna osoba koja će nam reći da nešto ne možemo ili da to nije za nas. Ne moramo biti kao i svi ostali – prosječni. Zapravo, svatko od nas je drugačiji samo što nas društvo s vremenom „nauči“ da budemo prosječni. Nikada nije prekasno za novi početak.

Zato ciljeve i neostvareni snove u životu trebamo ostvariti što prije jer vrijeme prolazi i nikoga ne čeka.                                                                                                        Anamarija Caha, 8.b

Moj pogled na svijet

Dakle krenimo sa životom. Moj život je stresan, naravno, ne jako. Moram proći s odličnim u školi, u Glazbenoj školi moram biti najbolja, na rukometu te u Foto klubu, a još uz to moram paziti na sestru. Dok većina mojih vršnjaka nema nit u pola toliko obaveza ja trčim iz jedne škole u drugu. No da nemam toliko obaveza, mislim da bi mi  bilo dosadno. Napisala bih zadaću,a učila bih pet minuta te otišla malo na Facebook te bih gledala tv, a ovako maksimalno iskorišavam to malo vremena što imam. Znam da nemam mnogo vremena za učenje, ali ovako mi je život zanimljiviji jer uvijek učim nešto novo.
Svijet? Svijet je prekrilo sivilo. Ima sve manje ljubaznih ljudi, a djeca sve manje izlaze van, igraju nogomet ili nešto tako. Djeca su sve razmaženija. Već u prvom razredu dobivaju najskuplje mobitele i žalosno mi je kada vidim dijete koje se dere na svoje roditelje jer nešto ne može dobiti. Djeca počinju piti, a i pušiti već s dvanaest godina. Pa je li to normalno? Znam da se to radilo i u prijašnjim generacijamano ne mislim da je bilo tako intenzivno. Ljudi su postali pohlepni. Rijetko tko će pomoći. Više se nikome ne može vjerovati i čini mi se da svi sve ogovaraju, pogotovo cure. Da sada kažem kakvi su mi planovi u životu, netko bi mi rekao da imam bujnu maštu, a kako je rekao Albert Enstein: „Mašta je bitnija od znanja.“ Neki ljudi odustaju od svojih snova jer ih nitko ne podržava u tome no smatram da se nikada se ne smije odustati, treba se izboriti za sebe. Sve više ljudi pada u depresiju, a zašto?! Zato jer se sve, ali sve počelo bazirati na izgledu i materijalnom stanju. Znam samo nekoliko osoba koje nisu pohlepne, a to su Dominik, Nikolina i Lovro. Njima stvarno vjerujem, ali oni nisu „promaknuti“ poput Nade. Nada je moja prijateljica iz razreda s kojom dijelim slična razmišljanja. Prije sam mislila da je ona dvolična, kako su neki govorili, ali kad sam se počela družiti s njom shvatila sam da je ona stvarno draga osoba i da joj se može vjerovati.

Nije dobro imati predrasude jer ti na kraju pomogne onaj  za kojeg se najmanje nadaš.

Samo se nadam da svijet neće biti tako grozno mjesto kako ga sada vidim.

Dorotea Vinković, 8.b

Moj pogled na život i svijet

Svaka osoba živi u svom svijetu, u to nema sumnje. Vjerujem da se pogledi na različite stvari mijenjaju s našim raspoloženjem i našom dobi. Prije sam mislila da je svijet beskrajno velik i prepun savršenih struktura. Moj mlad i neiskusan um nije mogao podnijeti goleme količine novih podataka koje sam željela razumjeti. Bio je to predivan osjećaj. Svaki novi kutak sam doživljavala kao avanturu, kao lov na neotkriveno blago. Što se dogodilo?

Počela sam odrastati i shvaćati da svijet nije tako savršen. Život i svakodnevica su mi postajali sve jasniji, kao da je netko naglo strgnuo zavjesu s prozora. Naravno, nisam uvijek vidjela samo loše stvari. Postojale su i one dobre koje bi mi ukazale na svjetlost u istinskoj tami.

Danas pokušavam što vedrije gledati na svijet, trudim se pronaći tračak šarenila i odagnati sive tonove. Nastojim da mi svaki dan bude nova prilika kako bih pronašla ono dobro u svijetu.

 Dora Štern, 8.c