Literarni kutak 2014/2015.

Written By: Alenka

 

Rad odabran uza Županijsku smotru LiDraNo 2015.

 

Knjiga šarena

 

Promatrajući nebo, razmišljam. Tko još gleda oblake, Sunce, Mjesec i zvijezde? Sviđa mi se što svi ljudi dijele isto nebo i istu Zemlju. Nebo je jednostavno i mirno, a Zemlja šarena, glasna, nemirna. Svijet je prekrasan i velik. Svojim ljepotama zove ljude da ga istraže. Koji su dovoljno hrabri, odlaze na putovanja kako bi vidjeli što im svijet nudi. Upoznaju različitosti mjesta koja su posjetili. Krajolici, ljudi, životinje, hrana… sve će to pamtiti i sjećati se. Oni koji su vjerovali u sigurnost doma i nisu se odazvali pozivu, siromašniji su za divne uspomene. Putovati znači proširivati vidike. Nikada ne znaš što te može ispuniti, razveseliti, otvoriti ti oči. Svijet je šarena knjiga, a takve se rado čitaju.

                                                                        Klara Valentić, 8.d

MOLITVA

 

Molitva je za mene razgovor s Bogom. Kada se molimo, trebamo biti sabrani i usredotočeni na riječi molitve jer svaka riječ nešto znači. Kroz molitvu se približavamo Bogu više nego kada samo izgovaramo Božje ime. Molitva nas uči vjerovati u Boga i imati nade i ljubavi prema svim ljudima bez obzira na nacionalnost, boju kože…

Također nam govori o teškim trenutcima vjerskih ljudi i Isusa Krista.

MIHAELA MELKUS, 7.b

 

 

 

Voljela bih…

Voljela bih da sam ptica

da mogu letjeti.

 

Voljela bih da sam riba

da u dubinama mora

mogu plivati.

 

Voljela bih biti oblak

da mogu sve i svakoga

vidjeti.

 

Voljela bih biti slavuj.

Zauvijek živjeti.

 

Voljela bih

da sam kiša,

da sam snijeg,

da sam jesen,

da sam proljeće.

Voljela bih

da na svijetu nema nesreće.

 

Voljela bih,

o da, voljela bih…

Dalija Plavšić, 7.e

 

Jutro u luci

Sve je još mirno, utihnuli su zvuci,

Budi se jutro u malenoj luci.

 

Tek more tiho šumi i valove valja.

Ribarsko mjesto čvrstim snom sanja.

 

Zibaju se barke na vjetriću blagom

Kao kolačići prekriveni šlagom.

Stari ribar što se rano budi

Slaže bijelu mrežu, galebove kudi.

 

Ti kradljivci što mrse mreže

Na njegove riječi kričeći bježe.

Sunce se diže, oblaci se vuku

Ulazi život u pospanu luku.

                                                                     Ria Brković, 5.d

 

 

Jutro na moru

Jutarnje more s dlana me gleda,

Tiho i mirno, nježno mi šumi.

 

Veliko more bistro ko’ suza,

Svoju modrinu nikome ne da.

 

Jutarnje more kao zvjezdan san,

Čeka da opet svane novi dan.

 

Jutro se budi, dan je sve bliže,

Sunce se zlatno nad brodice diglo.

 

Na prozore kuca, ono želi ući,

Nek’ sunca bude u svakoj kući!

                                           Nika Tutić, i Ivan Petković, 5.d

 

 

Posljednja  granica

Od djetinjstva sam proučavao astronomiju. Išao sam na sva predavanja, šuljao se svake noći van gledati zvijezde. S jedanaest sam godina znao sva zviježđa, s četrnaest su me u školi prozvali „zvjezdašem“. Kada sam postao punoljetan, odlučio sam postati astronaut. S trideset sam godina završio trening. Sanjao sam da ću jednoga dana ići u svemir. S trideset sedam godina gledao sam kako polijeće raketa. Već sam izgubio svaku nadu, mislio da nikada neću vidjeti to ogromno prostranstvo…sve do danas. Jedan je astronaut slomio nogu i ja sam došao na red.

Brzo sam ušao u raketu. Čekali smo znak za polijetanje. Astronauti koji su sjedili uz mene drhtali su od neizvjesnosti. Ja sam bio miran. „10, 9, 8, 7…“, čulo se iz zvučnika. „Počelo je“, pomislio sam. „6,5…“ odbrojavao sam u sebi, „3, 2, 1!“ Začuli su se motori. Bio sam uzbuđen. Kroz prozor sam vidio kako oblaci lete…

„O.K., dečki, popravite taj satelit i brzo kući“, prenuo me iz razmišljanja glas sa zvučnika. Obukli smo svoja svemirska odijela i ubrzo lebdjeli svemirom. Okrenuo sam se i ugledao taj veliki crni beskraj pun zvijezda – posljednju granicu. Bio sam potpuno i beskrajno – sretan.

                                                                      Antonio Hlavsa, 5.d

 

 

PRAVI PUT

Svaka osoba ima osobinu po kojoj je posebna. Ta osobina govori kakav je čovjek odnosno karakterizira ga. Kod nekih ljudi prevladavaju dobre osobine, a kod nekih loše.

Imam puno osobina koje bi me karakterizirale. Iskreno se nadam da ih je većina dobrih, ali znam da imam i onih loših kojima se ne ponosim. Znam da sam prevrtljiva, da nisam uvijek iskrena i da sam lijena. Svaki dan pokušavam dati sve od sebe i uvijek se trudim govoriti istinu. Većina mojih prijatelja ima sličan problem. Svi smo ušli u pubertet i promijenili se. Imamo svoje „mušice“ koje nas muče. Trudimo se učiti na svojim greškama i biti dobri jedni prema drugima. Neki od mojih prijatelja se podcjenjuju i ne mogu ili ne žele pokazati koliko su zapravo dobri i koliko zapravo mogu. Drugi svaki dan daju sve od sebe te se pokažu u najboljem svjetlu. Svoje roditelje znam cijeli život, dobri su i žele sve najbolje za mene i moju sestru. Moja sestra je tvrdoglava i voli se svađati, ali znam da je zapravo dobra.

Volim sebe onakvu kakva jesam i nadam se da se neću promijeniti jer ću samo kao „prava ja“ uspjeti.

                                                                                                                            Sunčana Jantolek, 7.c

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

USUSRET PROLJEĆU

Proljeće mi je najdraže godišnje doba jer sve pupa i miriše. Životinje se bude iz zimskog sna, a laste se vraćaju s juga.
Kada proljeće dođe volim ići s prijateljima van i igrati se. Dječaci igraju nogomet, a djevojčice rade vjenčiće od cvijeća. Ptičice cvrkuću i stvaraju prekrasnu pjesmu koju svi vole slušati. Na granama se pojavljuju zeleni listići i šareni cvjetići koje marljive pčele dolaze oprašivati. Životinje se bude iz dugog zimskog sna, pa ponovno odlaze u potragu za hranom. U proljeće ljudi postaju živahniji i veseliji, pa se sve čini ljepše. Kada izađem van čujem viku djece kako se zabavljaju. Volim sa svojom obitelji šetati po parku i gledati kako sunčeve zrake prodiru kroz krošnje.
U proljeće je sve ljepše. Nebo je plavije i sve postaje šarenije. Leptiri i ostali prekrasni kukci lete zrakom i uljepšavaju ugođaj tog godišnjeg doba.

 

Josipa Matić, 7.c

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MOLITVA

 

Molitva je kad se moliš Bogu. Ja se Bogu pomolim svaku večer prije spavanja.

Najčešće molim “Anđele čuvaru”.

Vjerujem da me on čuva da mi se ne dogodi ništa loše. Molitva može pomoći svakome jer kad izgubimo nadu, možemo se nadati da će nam Bog ipak pomoći riješiti naše probleme. Moliti se treba za sebe, ali i za druge kako bi nam svima bilo bolje. Vjerujem da ću moleći se Bogu uspjeti ostvariti to da mu se što više približim.

 

                                                                                             Ivan Štrbac, 7.b

Da sam ja učitelj…
Da sam ja učitelj u mome bi se razredu učilo o zabavnim stvarima. Sve bi bilo jako lijepo. Djeca bi s veseljem dolazila u školu. Sat bi trajao trideset minuta, a odmor petnaest minuta.

U školi bi bilo zabavno na svakom predmetu, na primjer: na hrvatskom bi igrali razne igre riječima i pisali priče, svaki mjesec bi išli u kino gledati neki novi crtić ili film i to besplatno. Praznici bi bili pet puta godišnje. Učenicima bih kupio tablete pa bi umjesto pisanja tipkali. Na tehničkom bi pravili razne stvari s kojima bi se mogli igrati, na primjer: drvene i papirnate avione, lopte i origami. Na informatici bi učili programirati i praviti video- igre, a na kraju bi ih igrali. Na povijesti bi učili od izumrlih životinja i dinosaura do prvih ljudi. Testovi bi pisali rijetko i bili bi lagani.

Bilo bi zabavno biti učitelj ali sam zasada još samo učenik a to baš ne volim. Nema veze, uskoro će ljetni praznici i imat ću puno vremena za razmišljanje o tome kako bi bilo super biti učitelj!

Sven Hartl, 5.b

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kruh

 

Kruh moje bake

Miriše do ulice svake.

 

Kad ga izvadi iz peći,

Teško mu je: “Ne!“ reći.

 

Svi su već u redu,

Čekaju kruh vrući

Da kušaju ga

I veselo pođu kući.

Marija Hušek, 6.e

 

MOZAK

 

MOJ MOZAK MENE SLUŠA JAKO PUNO,

JER ON IPAK NIJE MALO ZRNO.

 

POMAŽE ON MENI U SVEMU

I NIKAD NIJE U DRIJEMU.

 

VESEO JE UVIJEK JAKO

I ZATO MU JE MISLIT LAKO.

 

MARLJIV JE ON KAO MALI MRAVI,

UČENIK JE ZAISTA PRAVI.

 

NAJVIŠE KRIŽALJKE ON VOLI,

KADA IH RJEŠAVA U ŠKOLI.

 

RIJETKO SE ON LJUTI

I NIKAD NIŠTA NE PREŠUTI.

 

ŽANA PETJERA 4. RAZRED, PŠ Doljani

 

 

Monolog vesele jabuke

 

Ja sam mala jabučica,

bojim se ja pčelica,

pojesti me one žele,

pa dolete mnoge pčele.

Volim kad me djeca jedu

Il ‘ poklone starom djedu.

Jesen moje godišnje je doba,

ja onda odlazim sa drveta svoga.

U ustima Vašim dam Vam vitamine,

jer mene svi čuvaju od zlobne mine.

Kad  ja dođem u želudac tvoj

sa opasnim bakterijama imam boj.

Kad od bakterija ja sam zaštićena,

živim malo usamljena

dok mi ne dovedeš prijatelja.

 

Žana Petjera

  1. Razred, PŠDoljani

 

 

Tajna ljubav

 

Volim ga ja jako

i nestane on lako.

Moje usne kad dotaknu njega,

tata kaže:“Bit će svega!“

Drugi dan bez kašlja ne prođe,

čak i kad ljeto dođe.

Svi ga vole

i nikad ne prebole.

Po ljeti gledam u led

I tražim sladoled!

Žana Petjera, 4.razred, PŠ Doljani

 

Zašto volim svoj zavičaj

Taj naš kraj

sve ljepote ima.

Pogled mi se pruža

do visokih planina.

Kad čujem cvrkut ptica

i visibaba se probudit’ sprema

sjetim se da ljepšeg

zavičaja nema.

Atea Ulrih, 6.d

 

Zašto volim svoj zavičaj

Zašto volim zavičaj

nije teško reći.

 

Imamo rijeku Toplicu

koja će nam uvijek teći.

 

Do Vranjevine planinarimo,

na Petrovu vrhu skijamo.

 

Ljeti se lako osvježimo

kad u bazene skočimo.

 

Fontana centar krasi,

sladoled jedemo na Terasi.

 

I toplice naš grad ima

Spas za bolesna leđa svima.

Tamara Kadlec, 6.d

 

 

Zašto volim svoj zavičaj

Mnogima je Daruvar

ko’ svaki drugi kraj.

 

Za mene je on

prekrasan raj.

 

Kad sunce svane,

probude se grane.

U svakom vrtu

u svakom jutru

bezbroj cvijeća cvate.

 

Staze i parkovi,

vinogradi i bregovi,

i potok što žubori,

i šuma što šumori.

 

Uvijek će za me biti

ovo najljepši kraj.

 

Moj dragi, dragi,

daruvarski zavičaj.

Sara Buduljak, 6.d