Humanitarno 2013./2014.

Written By: Alenka

 

ZAJEDNO

Elena

HUMANITARNA AKCIJA UČENIKA OSNOVNE ŠKOLE VLADIMIRA NAZORA DARUVAR

ZAJEDNO

Svjedoci  smo nezapamćenih poplava u regiji.  Još od biblijskih vremena zna se da nakon potopa, poplave, ne ostaje ništa.

Cijela Hrvatska digla se na noge i prikupljene su tone humanitarne pomoći.

„ Što im zapravo treba?“ pitala sam roditelje.

„Treba im da se probude u svome, a ne u nekim sportskim dvoranama i prihvatilištima“, rekli su.

A što kad se vrate u svoje, što će ih dočekati?  Blato u sobama. Napola ili potpuno raspadnut namještaj. Odjeća koja je danima stajala u smrdljivoj vodi i raspada se. Kompjuteri kojima su stradale instalacije, nema interneta,  nema više Facebooka, osim ako nisu u bijegu od vode zgrabili i laptop. A uglavnom nemaju laptope.  Znam, jer sam bila tamo i vidjela. Jedva su se od rata oporavili.

Godinama sam posjećivala Strošince, prolazila kroz Soljane, bila u Gunji, poznajem i Bosansku posavinu.  Ti ljudi nisu bili netko na televiziji, nego netko koga poznajem.  Razgovarala sam s prijateljima u razredu. Dok smo mi spremali „feštu“ za kraj, netko blizak nije znao ni kako ni kada će završiti školsku godinu.

I tada smo počeli uočavati razlike i razmišljati o sutrašnjici. Što nas čeka? Što njih čeka, nakon poplave?  Htjela sam pomoći, ali nisam htjela da moj paket otvori neka 80-godišnja baka koja čeka šećer  i kavu, možda tople čarape, a u mom paketu nađe modernu majicu i  ružičasti lak za nokte da obradujem vršnjakinju.

Moj razred, kao i svi ostali 8. razredi, završava obavezno školovanje. Slavimo. Slavimo trenutak odabira budućeg zanimanja i upis u srednju školu da bismo nakon završene srednje  škole opet slavili. „Feštamo“ jer ulazimo u svijet odraslih. U gradu će u izlogu za 3 ili 4 godine objesiti naše slike.  Nakon toga, mnogo će tih slika visiti na Zavodu za zapošljavanje.

Živimo u čudno posloženom svijetu. Taj svijet, uglavnom,  mi, djeca ne možemo  promijeniti.  Mnogi naši roditelji imaju kredite, radi se naporno i teško, za neredovite plaće. Nisu pomoć poplavljenima davali tajkuni. Davali su je obični, mali ljudi, odvajajući od svojih skromnih plaća i mirovina.

Maloprije sam rekla da mi, djeca ne možemo promijeniti svijet.  Uglavnom ne. Sustav nam je nametnuo okvire života. Ali, još uvijek postoji nešto što možemo izabrati.  Način razmišljanja. Širinu vidika. Da vidimo druge.  Da naučimo nešto iz svega, pa tako i ovih poplava.

Što je moj razred,  moja generacija naučila iz poplava?

–          Naučili smo da je sigurnost privid. Da ne postoji. Da se u tvojoj sobi, tvom krevetu mogu sutra zaleći zmije, iz bar deset nepredvidivih razloga.

–          Da treba vjerovati u ljude, a ne u sustav. Sustav pošalje vreće s pijeskom s dan-dva zakašnjenja.  Ljudi  pošalju pomoć i sakupe tone hrane i otvore svoje domove i svoja srca.

–          Da ne treba spašavati nebitne stvari. Ostavi odjeću i kozmetiku. Netko će ti to dati. Spasi psa, njegovu ljubav ti nitko ne može nadomjestiti. Spasi babine naočale.  I fotoalbum. Da zapamtiš kakva ti je kuća bila. Ponesi svoje uspomene, sjećanje na rodno selo prije poplave, da iz toga crpiš snagu za obnovu.

Najbitnije  što smo naučili je lekcija što ti zapravo treba u životu: ono osnovno, životno – vjera u ljude.

Netko drugi će se pobrinuti za ta imanja. Za izgubljenu ljetinu. Za štetu na kućama.

Ono što mi, djeca možemo  jest pronaći slične sebi. Učenike kao i mi koji sada čiste svoje kuće ili se nadaju da će uskoro čistiti svoje kuće.  Možemo ih obradovati, dati im upravo ono što su izgubili – vjeru  u ljude, nadu da će biti bolje, trenutak radosti jer je neki vršnjak negdje daleko od njihovog sela mislio na njih.

Napravite paketić za nekog tko je završio isti razred kao i vi. Stavite u njega ono što vi volite, ono što vole svi mladi, ono što im neće dati država.

Ono što trebaju djevojke: donje rublje, gaćice, grudnjak;  mirisni  tuš gel;  moderne naušnice;  finu čokoladu. Iz iskustva znamo da čokolada uvijek pomaže.

Ono što trebaju dečki: donje rublje,  čarape, bon za mobitel, majicu, možda traperice koje ne nosiš. Sjetite se staviti radne rukavice – oni sada rade, pomažu svojima u vraćanju u život.

Poklonite djelić svojih života. Pružite ruku prijateljstva . Ne znamo kada će nama zatrebati.

Dio smo ove zemlje, ove regije, ovih ljudi.  U ime 8. razreda, molim vas da se povežete i pomognete. Stvorite lanac prijateljstva. Onim razredima kojima dođu naši darovi  i pisma pošaljite imena, e-mail adrese, ponudite kontakt na Facebooku.

Možda sutra, možda za koju godinu, možda ćete ih sresti.  Možda ćete za koju godinu probati s njima njihove slavonske kulene i govoriti da imate tamo nekog svog, poznatog.  Kad dođu teška vremena, dobro je imati nekog svog.

Generaciju naših roditelja zahvatio je rat. I ne slutimo što nas sve može dočekati.  Dok smo povezani, dok smo prijatelji, nema te nevolje i nesreće koju ne možemo pobijediti zajedno.

 

Elena Luna Pavlović, 8.e