To je bio dan za pamćenje

„ Dugo toplo ljeto počinje,

sve su škole prazne ostale

ti si na put s ocem otišla …“

2. 8. 2013. krećem i ja iz kraljevskoga grada Biograda put najlipšeg grada na svitu, ali i grada rocka i punka. Navečer je na rivi koncert grupe Fon Biskich & Narodno blago.

Vozimo se Dalmatinom, pjevušim  „ Ulicama grada “ (Pjesmu sreće), „ Ponoćna zvona“ , „Tonku  “, „ Rozu “ …

Stižemo u Split kasno poslije podne, dan je još uvijek vruć. Spuštamo se prema Pazaru (šarenilo, vreva i žamor ka’ i uvik).

Još malo i – bljesnule su preda mnom Bačvice okupane suncem, mirisom mora i smijehom. Energiju picigina jednostavno treba doživjeti, bravo dečki !  Poznati natpis iz „ Stojin na kantunu “ i stih iz „ 80 –tih “ „… tamo na Baćama Jadran je Younga pjevao… “. Sve je tu.

Krećemo prema rivi. Prolazimo jednim od najstarijih djelova grada. Na Toću je prelijepi mali novootvoreni kafić „ Aktuell “. Stihovi mi privlače pogled:

„ …

Na Toć

u gluva doba

funtana

sve jače škropi

žedan

kampanel se javi

duzinu

boti je popi.“

( Ča si učini, Joško Armanda )

Sok s ledom izvrsno osvježava, jesi ikad proba’ popit „ Pipi “ na guc ?

Razgledam suvenire u Dioklecijanovim dvorima, iznenada ugledam poznato lice. „ Hrepaa ! “ nakon zbunjenog osmijeha i mojeg objašnjenja,  tata nas fotografira. Hrepa prstima popravlja kosu i u šali kaže: „ Moran popravit’  frizuru za „ Fejs “ “. Boris Hrepić – Hrepa je glazbenik i multimedijalni umjetnik. Bio je član Daleke obale , danas svira i pjeva u tri grupe: FB & NB, Sunnysiders  te  Davorin i Bogovići. Obožavam njegovu emisiju „ Dica sritnih lica“, pratim i njegovo likovno stvaralaštvo. On žuri na tonsku probu i drago mu je da smo došli u Split zbog koncerta.

Šetamo Peristilom prema Grguru. Gužva je velika, želja je puno, a samo jedan zlatni palac Grgura Ninskog.

Spuštamo se prema rivi. „ Eno Marinka! “ ,uzviknem, „ i Hrepa je s njim.“. Prilazimo. Razgovaramo. Čude se, ali im je drago da dijete s kraja 90 – tih sluša muziku 80-tih. Mama se šali da sigurno znam o njima nešto što ni sami ne znaju. Marinko zove u dućan „ Nadalina “ ( on danas proizvodi čokolade i začine, u svijetu je poznat po svojim čokoladnim gramofonskim pločama koje sviraju), javlja da mi pripreme čokolade i praline. Zahvaljujem, još jedna fotografija za uspomenu. Marinko nam poželi dobar provod u Splitu ( to je taj „ zloglasni “ punker 80- tih, jedini punker s brkovima i to nasmijan J ! )

Obilazimo Prokurative pune stranaca.Tata veselo razgovara s parom mladih amerikanaca, naravno o foto-aparatima. Jedni drugima „pomažemo“ oko zajedničkog fotografiranja. Šećemo Matejuškom. Šire se mirisi riba s gradela, fritula, vina, pjesma. Na tren mi se učinilo da su mi iz gužve mahnuli Roko i Cicibela.

Riva je zasjala drukčije lijepa pod večernjim svjetlima. I mala pozornica „Spli’skih litnjih kolura “ pod palmama. „ Vratija se Šime“, „Bambino“, „Mare“, „Ultima gitara“… između dvije pjesme Hrepa je posebno pozdravio obitelj iz Daruvara koja ljetuje u Biogradu, a došla je u Split zbog koncerta. Pljesak, srce mi je veliko! Na kraju koncerta Marinko se spustio među publiku s veelikom kutijom punom čokolade. Njegov slogan „ Strast narodu! “ savršeno pristaje.

Polako krećemo prema autu, ne ide nam se, ne još… Ma proći ćemo još jednom preko Peristila – ispred „LVXOR-a“dva momka sviraju na gitarama i pjevaju „Proud Mary“, „ Country road “…Lipo nam je u toploj splitskoj noći.

Na odlasku, iz auta,  dugo sam gledala  prema svjetlima grada (to su se treptave zvjezdice spustile s neba), a grad ne spava i „čujem mu disanje“.

Ležim u krevetu i ne mogu zaspati. U glavi se nižu slike, stihovi melodije… Sjetim se još jednog meni dragog Splićanina, Marijana Bana i spremam ovaj dan u „ škatulu za sne “.

Uvijek kada na TV-u bude neki prilog iz Splita razveselim se. Sjetim se ovog dana i razmišljam. Grad – to su ljudi, a ljudi su riječi – izgovorene, pjevane, ostale u nasmijanom pogledu. I zapamćene. Zauvijek.

Kristina Novaković, 8.b

To je bio dan za pamćenje!

Bio je to sasvim običan dan. Došla sam iz škole, ručala i malo odmorila. Ubrzo je došla i mama te me pozvala u kuhinju, nije rekla zašto.

Došla sam i sjela za stol, a ona je ispred mene stavila dva savijena papirića. Samo je veselo pljesnula i rekla: „Odaberi jedan“. Iako nisam znala o čemu se radi, stavila sam ruku na desni papirić, ali ipak otvorila lijevi. Na papiriću je pisalo: „IDEŠ U GARDALAND!“ Počela sam skakati i vrištati od sreće, grliti mamu. Nisam mogla vjerovati da je to stvarnost, mislila sam kako su samo drugi ljudi takve sreće. Čak sam se dvaput i za obraz uštipnula, nisam mogla vjerovati da sam upravo ja ta koja ide u Gardaland. Moje je veselje trajalo danima. Sve mi je odjednom postalo lakše. Od silnog veselja, sreće i zadovoljstva, nisam mamu ni pitala kada se ide i kojim povodom. Nisam baš sigurna koji je bio dan, ali je bio 3. mjesec, 2012. godine.

Konačno! Došao je i taj dan, dan polaska. Vratila sam se iz škole, mama još nije došla kući s posla te sam odlučila spremiti neke stvari za put (vodu, maramice, sunčane naočale i sl.)
Vrijeme je odmicalo, a ja sam bila sve sretnija. Bilo je oko 22,00 sata kada smo se pozdravile s tatom i sestrom te su oni otišli spavati, a mi smo malo poslije toga krenule. Autom smo se dovezle do škole u Novoj Rači, gdje je mama radila. Tamo su bili još neki učitelji, jedna je učiteljica također povela kćer, a nas dvije smo se već od prije poznavale. Konačno smo krenuli. Svi su ubrzo zaspali, osim mene. Od uzbuđenja nisam mogla zaspati, ali sam na kraju ipak utonula u san. Jutarnje sunce me počelo buditi. Ubrzo smo stigli u Veronu, grad gdje se nalazi Gardaland. Nakon nekoliko minuta autobus je stao, a vozač je na mikrofon viknuo: „Konačno smo stigli!“ Svi smo izašli i zajedno otišli do blagajne.
Tamo je sve vrvjelo turistima. Kupili smo karte, podijelili se u manje grupe i svatko je krenuo na svoju stranu. Prvo smo skrenuli desno. Za prvu vožnju odabrali smo vlakić po imenu „Mamut“. Vožnja je bila luda. Prije toga smo vidjeli da čekanja u redovima predugo traju te smo odlučili kupiti express ulaznice. S njima, među prvima smo bili na redu. Još smo se vozili na mnogim atrakcijama. Na kraju nekih, odlučila sam da na odabrane više nikada neću ići. Vrijeme je tako brzo prošlo. Voljela bih da mogu otputovati u prošlost, da barem još jednom uživam u tom danu.

Taj ludi i nezaboravni dan pamtit ću zauvijek, jer…TO JE BIO DAN ZA PAMĆENJE!

     Stela Novaković, 6.c