| Rastanak s osnovnom školom S dosta prijatelja iz razreda sam išla i u vrtić. Drago mi je što ih znam od najranijeg djetinjstva. Na početku osnovne škole bili smo zbunjeni. Došli su novi učenici i novi prijatelji. Tako je sve počelo. Svi smo se zajedno družili, pomagali jedni drugima. Postali smo složni, zapravo najbolji prijatelji. Nismo bili svjesni kako će to sve brzo proći. Gledali smo učenike sedmih i osmih razreda, divili im se. A evo nas, sad smo kao oni. Na neki način odrasli, „veliki“. Jedva sam čekala da dođe kraj osnovne škole. A sada… sada žalim što je tako brzo prošlo. Želim se vratiti u prvi razred. Želim da se vratimo na početak našega školovanja. Među nama je bilo puno svađa, prepiranja, ali uvijek smo sve riješili. Rastanak je sve bliže. Bojim se uopće pomisliti na 13. lipnja. Toliko lijepih i ružnih događaja će samo nestati. Često se sjetim kako smo se poslije škole družili, kako je sve bilo lijepo, ali to se sve izgubilo. Dugo se nismo svi okupili, zezali. Trenutno su nam glavna tema majice i fešta za kraj. Samo se prepiremo oko boje, natpisa i tih gluposti. Još samo dva mjeseca i gotovo. Vjerujem da neću ostati u kontaktu baš sa svima iz razreda, ali bih htjela. Nadam se da ću u srednjoj školi imati barem približno dobar razred kao što je osmi c. Ovaj razred nikada neću zaboraviti i uvijek će za mene biti najbolji. Iva Fridrih, 8.c |
| Kako se ide u drva Kada se ide u drva, prvo trebate biti pravilno obučeni. Morate imati motorku da možete posjeći drvo, traktor i prikolicu da možete odvesti drva i najvažnije - trebate imati svoju šumu. Tata moja braća i ja budimo se rano ujutro, pojedemo doručak i krećemo u šumu. U šumi tražimo suharke. To je staro, suho i tanko drveće. Moj tata upali motorku i sruši drvo. Brat uzme sjekiru i odreže one sitnije grane, a tata odreže motorkom one veće. Tata sada mjeri drva na komade tako da ih može odrezati da ih utovarimo u prikolicu. I tako dva do tri drveta. Podne je. To znači da je pauza za gablec. Tu se okupimo i pojedemo što je mama spremila. Bilo je tu šunke, domaćih kobasica i čvaraka. Kada smo pojeli, nastavili smo s poslom. Prikolica je puna što znači da se vraćamo kući. Kod kuće se otkopča prikolica i prikopča cirkular. Moja braća i ja pomažemo dodavati iz prikolice komad po komad, a tata to reže i baca u drugu prikolicu. Kada je prikolica puna, mi je gurnemo u šupu s drvima. Traktor i prikolicu za šumu spremimo svaku u njezinu šupu. Iz prikolice s drvima izbacimo drva i složimo u redove. Kasno je, vrijeme je za večeru. Mama pripremi svašta tako da se dobro najedemo. Sada je jako kasno pa moram ići spavati. Tako mi idemo u drva u šumu. Franjo Moučka, 8.c |
| Moja ljubav prema ribolovu Ribolov volim od svoje šeste godine. Na to da se počnem zanimati za ribolov me je potaknuo moj otac. Kada sam prvi put sa šest godina išao s njim pecati na strug štuke, sjećam se da me je tata nosio na ramenima i da su njegova dva prijatelja išla s nama. Od tada sam jako zavolio ribolov i počeo sam često ići s mamom i sa svojim starijim bratom Ivicom pecati na različita jezera kao što su Uljanik, Daruvarsko jezero. Svoj prvi štap sam dobio s devet godina, a prethodne dvije godine sam pecao male ribe na pecalicu. To me je jako zanimalo jer sam ulovio jako puno ribica. No, moja ljubav prema ribolovu na pecalici je bila sve slabija jer sam sve više i više odrastao pa sam kasnije počeo pecati na štap. Na taj sistem pecanja sam lovio veće ribe. Moja najveća riba je imala šesnaest kilograma i tu ribu sam izvadio vlastitim rukama, a i dan danas ne znam kako sam to uspio. Tu sliku imam na svojem starom mobitelu i to mi je uspomena. Na slici sam sa svojim starijim bratom, koji je tada imao šesnaest godina, a pomogao mi je držati šarana jer sam ja imao tek jedanaest godina i bio sam jako malen i slab. Vrhunac moje ljubavi prema ribolovu se dogodio kad sam imao trinaest godina jer sam tada počeo pecati pravim šaranašima. Moj naljepši trenutak je bio 15. kolovoza 2013. jer sam uhvatio crvenog šarana koji je imao sedam kilograma. Bilo je to na Daruvarskom jezeru, a takvih šarana ima samo dva u jezeru i rijetko tko ima sreće, a čak i znanja, da ih uhvati. Nikada u životu nisam išao na ribolov više nego u svojoj trinaestoj godini. Kada sam napunio četrnaest godina, kupio sam najbolji i najljepši štap kakav sam ikada u životu imao. Štap je stajao šesto kuna, a rola četiristo kuna. Kada sam po prvi put zabacio svoj štap s novim šaranskim sistemom u vodu, bio sam sretan i zadovoljan zbog toga što mi se štap jako svidio. Prvu ribu sam uhvatio već trideset minuta nakon što sam zabacio svoj štap u vodu. Već sam osam godina član Športskog ribolovnog društva Toplica Daruvar i ove godine me je predsjednik predložio da idem sa šaranskom ekipom na natjecanje u ribolovu u Bjelovar. Nadam se da će se svi članovi upravnog odbora složiti s tim. Marijo Cink, 8.c |
| I ja sam samo malena kap u slapu života Netko je rođen pod sretnom zvijezdom, kao bogataš, nasljednik, car ili kralj, a netko je jednostavno rođen siromašan, bolestan, bez obitelji i ikoga svoga. Neki ljudi su od početka života prepušteni sami sebi, hladnoći i okrutnosti ovog surovog svijeta, a najveća hladnoća od svih je hladnoća ljudi. To je ona vrsta hladnoće kada netko prođe pored tebe onako hladno, pogleda te s visoka, odmjeri te i u sebi pomisli: „Vidi ovog jadnika!“. Vjerojatno većina njih to kaže ili u sebi pomisli, ali zanima me znaju li te „savršene“ osobe što su sve prošli ti takozvani „jadnici“. Lako onim osobama koje imaju sve što požele, koje, kada se ujutro probude, u kuhinji imaju pripremljen topli čaj, napravljen doručak, koje dočeka obitelj, topli zagrljaj i poljubac. Ali zapitate li se nekada kako je onima koji spavaju po klupama u parkovima, koji se po hladnim zimama bore da prežive, koji se bore za komadić kruha ili mesa. Nažalost, takvih ljudi je u današnjem svijetu sve više. Da je po mome, svi bi ljudi bili jednaki, ne bi bilo mržnje, nejednakosti niti ičega što bi ponižavalo i povrjeđivalo druge ljude. Ponekad zavidim onim ljudima koji imaju sve što požele, najljepšu odjeću, najbolje mobitele. Zatim se sjetim da nije sve u materijalnim stvarima i da je novac najmanja briga u životu. Ako imamo obitelj, prijatelje i osobe koje nas vole, mi smo najbogatije osobe na svijetu. Isto tako mislim da i oni ljudi koji su siromašni i koji nemaju ništa, ako imaju nekoga tko ih voli, tada su i oni bogati. Jednostavno rečeno: nekoga život mazi i pazi, a nekoga baš i ne, ali jednu stvar sam zapamtila, a to je da oni najsiromašniji postaju najpošteniji. Eva Kržić, 8.c |
| Prošlost je povezana s budućnošću U budućnosti ću biti… ne mogu reći što ću biti. To ne mogu znati jer se puno toga može promijeniti. Život je kao dijamant. Cijelo vrijeme ga treba brusiti i uljepšavati, ali nažalost tome dođe kraj. No, to je prirodno. Samo pri brušenju treba paziti da dijamant ne pukne. U budućnosti je sve imaginarno jer kada je doživimo, ona već postaje prošlost. Prošlost se povezuje s budućnošću u više stvari. U sadašnjosti, koja svakim trenom postaje prošlost, planiramo budućnost i pokušavamo je ostvariti. Možda u tome i uspijemo, barem djelomično. Svi se rađamo i umiremo, no tada nije kraj jer naša imena i naši postupci ostaju u sjećanjima i srcima naših najmilijih i pričama koje će naši potomci prepričavati svojim potomcima. Život i smrt su povezani kao prošlost i budućnost. Pazite kako brusite svoj dijamant… jer samo jedan krivi potez i ostaje vječna ogrebotina. Božidar Ćorić, 8.c |
| Rastanak s osnovnom školom Kuca na vrata kraj i ove školske godine. Rastajemo se od osmog razreda i osnovne škole, od dugogodišnjih prijatelja. Ali ne rastajemo se od onog najvažnijeg, a to su uspomene. Uvijek će mi u sjećanju ostati oni sretni trenutci, oni blesavi trenutci i oni manje sretni. „Vožnji vlakom“ koja traje čak osam godina, dolazi kraj, na zadnjoj smo stanici… A jedino za što moj razred mari su nekakve majice. Koju ćemo boju nositi? Kakav natpis imati? Kakvu sliku? I tko zna što već ne. Nisam siguran zašto se uopće zamaramo takvim nebitnim materijalističkim glupostima kad je jedino što je bitno da smo svi zajedno jedan posljednji put, a ne nekakva tirkizna majica ili mjesto slavlja. Bitno je da iz ovog dugog iskustva izađemo kao ljudi, veći i bolji, a ne isti kao ona dječurlija kao prije osam godina. Nisam siguran kako uopće krenuti dalje u nove početke kad se ne možemo dogovoriti ni što i kako sad. Iako znamo biti svadljivi i katkad se ne možemo složiti oko nečega, razred ću uvijek pamtiti po onim boljim trenutcima, onim sretnijima i po tome kako svi rastemo kao osobe. Zato što nisam ista osoba kakva sam bio proteklih godina, nisam ni ista osoba od prošlog tjedna i ponosim se time. Ponosan sam i na one stvari kojih me je nekada bilo sram… I sad kad se rastajem od svog voljenog razreda, nastojat ću ih zauvijek čuvati u sjećanju. Petar Madžarević, 8.c |