Rukometaši
Povodom osvojenog petog mjesta na Školskom prvenstvu Republike Hrvatske u rukometu, razgovarala sam s jednim dijelom naše sjajne ekipe: Vladimirom Flanjkom, Nikicom Žukinom i Josipom Jularićem, učenicima 8.b razreda.
Kakav je osjećaj biti 5. u Hrvatskoj u rukometu?
Ne baš najsretniji, mogli smo biti puno bolji.
O čemu je ovisio još bolji uspjeh?
Ozlijedio nam se najbolji igrač prije utakmice i to je bilo odlučujuće.
Ipak ste postigli zavidno 5. mjesto u državi! Kako se zapravo dolazi do državnog natjecanja?
Prvo moramo proći školsko, zatim županijsko, poludržavno i tek tada dolazimo na državno natjecanje. Školsko natjecanje se održalo tu u našoj školi, županijsko u Bjelovaru, poludržavno u Garešnici, a na državno smo išli čak u Poreč.
Kako ste reagirali kad ste saznali da idete na državno?
Zapravo smo to očekivali. Super smo se osjećali! Bili smo presretni, derali smo se, skakali… Tada smo najviše na svijetu voljeli svoje suigrače. Na putu u Poreč bili smo uzbuđeni i ponosni što predstavljamo školu, županiju, regiju.
Kako vam je bilo na državnom natjecanju? Koliko ste dugo tamo bili?
Bili smo tri dana. Prvog dana smo doputovali, trenirali i odmarali se. Drugog dana smo dopodne odigrali utakmicu, a popodne smo imali slobodno. Posljednjeg dana je bilo zatvaranje Školskog prvenstva Hrvatske. U slobodno vrijeme smo išli u grad koji je zaista prelijep i gledali smo druge utakmice.
Kako to izgleda na terenu iz prve ruke?
Dali smo sve od sebe, no osjećali smo se malo uplašeno jer nam se ozlijedio najbolji igrač – dan prije utakmice!
Kako se to dogodilo?
Vladimir: Išli smo bosi pred hotelom i stao sam na staklo.
Nikica: Nemaš sreće!
Vladimire, gdje si na kraju proveo vrijeme dok se utakmica odvijala bez tebe i kako si se osjećao?
Vladimir: Dok je trajala utakmica, bio sam u hotelu i zvao svake minute kad sam procijenio da bi utakmica mogla biti gotova. Napokon su mi javili da su ispali. Osjećao sam se krivim, na neki način, jer im nisam pomogao na terenu.
A drugi igrači?
Nikica i Josip: Bojali smose kako ćemo igrati bez njega, bili smo zabrinuti za Vladu. Za vrijeme igre sjetili smo ga se i na kraju smo zamišljali kako bismo prošli da je i on igrao.
Je li ovo vaš najbolji uspjeh do sada?
Sa školom je. Bilo je i odličnih uspjeha s klubom: 5. mjesto na državnom natjecanju 2010.
Kako ste se uopće našli na rukometnom terenu?
Vladimir: Tata me je upisao i sada treniram već osam godina. Rukomet mi znači sve u životu.
Nikica i Josip: Nas su prijatelji Vlado i Karlo nagovorili da i mi počnemo trenirati. Postizanje uspjeha nas je motiviralo za daljnje treniranje.
Je li vam teško ići na treninge?
Nije, uvijek idemo sa zadovoljstvom.
Tko vam je trener?
Trener nam je Zoran Grkinić. Super je, zna nas posložiti kad treba, motivirati kad treba, navija za nas na utakmicama… Nekad je strog – kad treba biti. Falio nam je u Poreču jer nije išao s nama.
Budućnost u rukometu – čemu se nadate?
Dalje ćemo se baviti rukometom. Nadamo se novim uspjesima.
I ja im želim još puno sjajnih uspjeha kao nagradu za sav uloženi trud i ljubav prema ovom krasnom sportu. Svaka čast dečkima na ovogodišnjem uspjehu i što su na terenu ostavili i znoj i krv (doslovce J ). Iako tvrde da su nezadovoljni 5. mjestom, mogu im samo reći: BRAVO, CAREVI!!!
Marina Singer