ALKOHOL JE DRUŠTVENO ZLO

          Bio je to moj prvi školski dan u novoj okolini. Naime, morala sam se premjestiti u drugu školu jer su mi se roditelji rastali. Stanovala sam s majkom, a otac me posjećivao vikendom.

Nova škola je bila drugačija, učenici mirniji… Ništa više nije bilo kao prije. Voljela sam život. Htjela sam se opet vragolasto ponašati i uživati u tome, ali okolina u kojoj sam se nalazila to nije odobravala. Svi su bili ozbiljni. Djeca su pokušavala biti odrasli. Kada bih se nečemu glasno nasmijala, pogledali bi me s podsmjehom. Podsmjeh je s vremenom prerastao u izrugivanje i odbacivanje iz društva. Sve je to bilo previše za mene pa sam se priklonila lošem društvu i počela piti. Sve se promijenilo. Alkohol me obuzeo i postao moja ovisnost, moja zabava. Pila sam stalno i nisam mogla, a niti željela prestati. Dobro sam znala koje su posljedice mojih djela, ali mi je bilo sasvim svejedno. Postala sam mrzovoljna i nije mi bilo ni do čega. Učestalo sam provocirala druge, tukla ih i ulazila u probleme. Mrzila sam takav način života. Mrzim ga i sada, a najviše mrzim sebe što si to dopuštam. Kao što je pilar Mika iz djela Vjenceslava Novaka „Iz velegradskog podzemlja“ podsvjesno znao što mu donosi opijanje, znala sam i ja. No, nisam se mogla oduprijeti. Alkohol me obuzeo i slomio, pomutio mi je um, sreću… Uništio me. Okolina više nije podnosila moju prisutnost. Gledali su me s prijezirom. „Tako mora biti“, mislila sam.

Prošlo je mnogo vremena otkada sam počela piti. Nikada više neću biti ona stara. Koja živi, koja blista slobodna. Zarobio me alkohol i nanio mi bol. Svojom voljom i nerazmišljanjem sam uništila samu sebe. Sada je gotovo, učinjeno. No, unutrašnji glas me potiče da krikom zabranim svima takav način izlaska iz problema.

Mateja Subotić, 7. a

I. K.