Jednog sunčanog dana pod satom Tjelesne i zdravstvene kulture igrali smo nogomet. Sunce je obasjalo teren, ptičice su veselo cvrkutale na grani velikog oraha, a mi smo bili presretni što nakon dugo vremena možemo biti vani.

          Učiteljica nas je podijelila u dvije skupine i uputila prvu skupinu na travnato igralište, a drugu na betonsko. Sastavili smo timove i sve je bilo spremno, igra je mogla započeti. Trčali smo po terenu i srčano se borili za svaku loptu, ali nikako nismo mogli postići pogodak. Mijenjali smo strane i pozicije igrača, igrali smo i igrali kad odjednom vika. Gol! Naš tim je bio presretan, a Ivan se crvenio od sreće i ponosa. Nije prošlo puno vremena i suparnički tim je izjednačio iz zaleđa. Vikali smo im da nije gol i krenula je svađa. Svađali smo se i svađali dok nismo shvatili da stvarno nema smisla prepirati se oko gola. Pomirili smo se i toliko smijali tome kako smo se bez veze svađali. Najbitnije je da smo svi složni, da smo vani na svježem zraku i igramo nogomet kojega svi najviše volimo.

          Ova utakmica je završila bez pobjednika. Ionako u životu nije najvažnije pobijediti, samo što to često prekasno shvatimo. Nakon utakmice smo svi zajedno sjeli oko igrališta, smijali se i družili. Pravo prijateljstvo na kraju sve pobjeđuje. Možda smo na terenu bili suparnici, ali smo izvan terena svi dobri prijatelji.

Tin Pinezić, 5.c