Na stablu starog hrasta koji se uzdizao visoko na brdu iznad sela, držao se čvrsto svojim šeširićem za granu maleni žir.
Iako je već stigla jesen i svo lišće je promijenilo boju te polako otpadalo na tlo, maleni žir se nije predavao prkoseći hladnom vjetru, jutarnjem mrazu, magli i kiši. Bio je ponosan jer je i sam promijenio boju svog kaputa u smeđu dok mu je šeširić bio nešto tamniji. Znao je da će uskoro i sam morati napustiti granu starog hrasta, ali se nadao da će iz njega izrasti jednog dana novo čvrsto stablo.
Skupljajući jesenske plodove, vjeverica sa susjednog stabla upitala je maleni žir zašto se tako čvrsto drži šeširićem za stari hrast.
„Jesen je tvoje vrijeme da odeš!” rekla je.
Maleni žir se nasmiješi pa joj reče: „Moj šeširić još nije spreman, a nisam ni ja. Još uvijek želim gledati predivne boje kojima jesen boji selo i našu šumu. Želim uživati u pogledu na plodove koje ljudi skupljaju za zimu, a želim naučiti i oduprijeti se snažnom vjetru i kiši koja me želi odvojiti od moga šeširića.”
„Baš si smiješan! Svejedno ćeš otpasti na tlo.” odvrati vjeverica i skoči na drugu granu.
„Možda i hoću, ali barem ću naučiti što znači biti uporan jer želim jednom biti i ja veliki hrast.” rekao je žir.
Pala je noć, a teški i sivi oblaci nadvili su se nad šumom. Počele su padati teške kapi kiše i puhati snažan vjetar. Dugo se maleni žir borio s okrutnim nevremenom, a pred jutro je zatvorio oči i pustio se da padne na tlo. Prolazeći ispod hrasta, vjeverica uoči žir pa ga stade buditi. On otvori oči i sav zbunjen shvati da nema svoj šeširić. Obuze ga velika žalost. Vidjevši tugu u njemu, a poznavala ga je kao veselog i hrabrog, vjeverica mu odluči pomoći. Brzo skoči na stablo starog hrasta, popne se do grane gdje je i dalje visio šeširić malenog žira. Otkine ga te odnese žiru. Kada je žir vidio svoj šeširić, obuze ga velika sreća i on zasja posebnim sjajem. Zahvali vjeverici, a ona mu reče: „ Bit ćeš jednog dana veliko hrabro stablo!”
Tako je i bilo.
Anastasija Medaković, 5.c