LiDraNo 2013.

Written By: Ivana - Jun• 02•13

ŽUPANIJSKA SMOTRA LIDRANO 2013.

OŠ Vladimira Nazora domaćin Županijske smotre LIDRANO 2013.

Međuopćinski susret LIDRANO 2013. održan je u Đulovcu 31. siječnja 2013. Na tom susretu izabrana su četiri literarna rada iz naše škole za Županijsku smotru.

Domaćin ovogodišnje Županijske smotre bila je naša škola, a natjecanje se održalo u daruvarskom kinu „30. svibanj“ 1. ožujka 2013. Osim četiri literarna rada na

Županijsku smotru je predložen i jedini digitalni školski list u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, naš digitalni školski list “Cvrčak”.

Uživali smo u druženju i razmjenjivanju ideja s učenicima drugih škola.

Elena Luna Pavlović, 7.e

Literarni radovi predloženi za Županijsku smotru LIDRANO 2013.

ZAPISI JEDNOG LISTA

      Rođena sam davno, prije nekoliko mjeseci na gradskome trgu, na stablu kestena. Većinu svog sretnog života proživjela sam upravo na tom stablu. Pričvršćena. Vjetar me njihao… Okretala sam se i u plesu promatrala ljude oko sebe. Žurili su i sudarali su se. Lica su im bila namrgođena. Nimalo nisu bili sretni. Samo su se djeca smiješila i pogledima pratila moj ples. Kada bih bila slobodna kao ovi ljudi, rado bih putovala svijetom i uljepšavala svakome dan. Utonula sam u san.

     Probudila sam se i otvorila oči. Stablo na kojem sam rođena je bilo ogoljeno. Nigdje niti jednog jedinog listića. Svi moji prijatelji su otputovali. Nekolicina se nalazila na tlu. Tako su krasno obojeni. Žuta, smeđa i crvena boja se prelijevala na njihovim bajkovitim haljinama. Osjetila sam miris kestena. Okrenula sam se i spazila velike kante iz kojih se prostirao miris dima. Vrijeme je odmicalo, a ja sam i dalje promatrala svijet sa svoga stabla. Odjednom je s neba počelo padati nešto bijelo, meko, nasmiješeno. Prekrilo je moje prijatelje koji su se nalazili na tlu. Unatoč mojoj molbi i vapajima, nisu me poslušale… Bijele, meke pahulje. Svakim danom je postalo sve hladnije. Nisam znala hoću li preživjeti zimu. Drhtalo mi je tijelo, oči su mi se same zaklapale, a snaga me napuštala. Odjednom je zapuhao jak vjetar i odvojio mi nožicu od stabla. Poletjela sam. Bila sam presretna. Iako je bilo hladno, osjećala sam svu toplinu koja me je obuzimala ljeti. Lutala sam gradom. Nailazila sam na životinje, ljude koji su me odgurivali, hladne predmete koji su me ledili… Iako slobodna, poželjela sam otići svome domu. Poželjela sam osjetiti svu toplinu, zagrljaje i brižne poglede najdražih. Nije mi bilo zabavno putovati svijetom sama. Doletjela sam stablu kestena s prvim toplim zrakama i sletjela na tlo. Zaprepaštena, prijatelje nisam vidjela. No, ubrzo sam začula poznate glasove. Nedaleko od mene, na hrpi su se grijali moji prijatelji i zvali me k sebi. Sigurna i sretna u svome domu, prigrlila sam toplinu prijateljstva i moć ljubavi.

Eva Kržić, 7. c

(nastavnica: Ivana Košnjar)

Jesmo li sami u svemiru?

                Dolazim kući. Ostavljam torbu i kaput, bacam se na trosjed, uključujem televizor. History channel: Drevni vanzemaljci. Discovery channel: Lov na NLO-e. Ni sama ne znam koliko programa, a na svima vanzemaljci. Isključujem televizor s mišlju: „Neki ljudi stvarno nemaju što raditi.“

U podsvijesti mi se ipak cijeli dan vrti pitanje: „Jesmo li sami u svemiru?“ Nema baš velike koristi pitati tatu, on će se samo nasmijati, braća će smisliti sto i jednu šalu na moj račun, a mama… mama će o tome pričati cijeli dan.

U večernjem programu, nakon još jedne reklame za seriju o vanzemaljcima, ne mogu više izdržati: „Znaš, mama, nije mi jasno zašto ljudi pretpostavljaju da su vanzemaljci napredniji od nas. Ako je svemir beskonačan, glupo je misliti da smo sami u njemu. Možda postoji neka vrsta vanzemaljaca koji nisu tako napredni kao mi.“ Mlađi brat me pogleda kao da sam pala s Marsa, a mama svojim sveznajućim tonom odvrati: „Vjerojatno si u pravu, ali nas posjećuju napredniji jer samo oni mogu putovati tako daleko.“ Raspravljali smo do odlaska na spavanje.

Čudno je kako ljudi mogu danima razgovarati o nečemu što ne poznaju. Ljudska mašta je ogromna, a razočaranje, kada ne mogu pronaći rješenje, još veće. Zato i postoji toliko legendi, mitova, priča… Ljudi očajnički žele objašnjenje. Ako ga nema, oni ga izmisle. Na neka pitanja nema odgovora, a možda je tako i bolje. Ponekad, samo ponekad, bolje je ne znati.

Elena Luna Pavlović, 7.e

 

HAIKU

Mala mušmula                                                                                              Proljetni dan:

čeka mraz da joj smekša                                                                            na malome cvijetu

tvrdoglavost.                                                                                                   sunča se leptir.

Ivan Pavlić, 7.e

Pođi cestom kud te srce vodi

                                                                                                                                                    Gustav Krklec

Sada sam ja na redu, sada ja nastupam. Ustajem i klanjam se. Gromoglasni pljesak i stotinu pogleda uprtih samo u mene. Hajde, Silvija, možeš ti to, ohrabrujem se. Prilazim velikom crnom glasoviru. Razmišljam o satima vježbanja. Mora ispasti dobro, zar ne?

                Tisuće tonova razlijeva se dvoranom. Glazba teče u nekom čudnom, brzom ritmu, ponavlja se, veseli, tuguje… I griješim, ali brzo nalazim rješenje i sviram dalje. Sve me to plaši, bojim se da ne ću znati dalje, da ću razočarati i sebe i publiku. Glazba je nešto što me pokreće, što mi daje snagu. Zvuk napetih žica živi u meni, omamljuje me, skriven je u mom srcu i izlazi uvijek kad glazba krene. Nikada ne ću dopustiti da me svlada strah.

                Tih, kratak ton na kraju skladbe. Ustajem i klanjam se. Publika ponovno plješće, ovaj put glasnije. To me ohrabruje. Potvrđuje da je glazba ono što me veseli. Ljubav prema njoj pomoći će mi da u životu uvijek slijedim svoje srce i tako ostvarujem snove.

Silvija Dmejhal, 8.d

(nastavnica: Katica Žgela)

You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed. Both comments and pings are currently closed.